Trijumf Dvaju Srdaca

(Siječanj 2017.)

....................................

Trijumf Dvaju Srdaca

(Listopad 2016.)

....................................

Trijumf Dvaju Srdaca

(Travanj/Srpanj 2016.)

....................................

Trijumf Dvaju Srdaca

(Siječanj 2016.)

....................................

Trijumf Dvaju Srdaca

(Listopad 2015.)

Dio sadržaja iz časopisa u pdf obliku iz listopadskog broja Zlatnog Pera možete preuzeti i ovdje.

....................................

Trijumf Dvaju Srdaca

(Siječanj 2015.)

DEMA

Nastojim što više čitati, dok još imam vremena. Najradije bih se upisao na sveučilište.

KOSTOGUTOV

To je lijepo. Samo dobro znaj: od obrazovanja čovjek nije pametniji (Rusanov kao da reagira pomakom tijela)

Iz dramatizacije Odjela za rak

Što dublje raste tama, bliži je Bog…

Otac Pio Erminiji Gargani

«I Kralj po Bogu postaje Kralj po Turelureu.»

Georges Coûfontaine u Claudelovoj drami

Čujemo da je odaziv na vašem svjedočenju/prezentaciji bio slab?

I u ovom broju ima dosta demaskiranja akademizma i školskog sustava. U Odjelu za rak demaskira ga Kostogutov mladome Demi. Škola služi komunističkim ciljevima, a fakultet regrutira bezbožnike. Jedan Pavel Florenski piše ovako iz Gulaga na Solovkima:

“Gimnazija mi, u cjelini, nije ostavila nikakvo lijepo sjećanje, činila mi se jednom banalnom i dosadnom školom, puko gubljenje dragocjenog vremena, iako joj, prirodno, mnogo dugujem. Kako bilo da bilo, gledajući unazad, trebam reći da se ne bih želio opet vratiti u gimnaziju: jedini istinski sadržaj onog perioda bijahu trenutci u kojima sam ostajao sam sred prirode ili zauzet instrumentima fizike….”

Isti Florenski to pojašnjava u Autobiografiji:

Skoro sve što sam stekao intelektualno, nisam stekao od škole, nego, rekao bih, uprkos nje. Mnogo sam primio od svojeg oca. Prije svega, ipak, tražio sam da uzmem iz prirode, koja me je prihvaćala tek što sam se oslobodio zadaća. Tu sam crtao, fotografirao, studirao, pokretan geografskim interesima, meteorološkim i tako dalje, ali uvijek sam se kretao na tlu fizike. Također sam često čitao i pisao sred prirode. Strast za studijem apsorbirala je čitavu moju pažnju u to vrijeme. Objesio sam na zid list s detaljnim rasporedom sati svojih obaveza, na kojem sati škole ili liturgije bijahu okruženi crnim kao nepopravljivo izgubljeni. Ta stranica mi je pomogla da ostvarim svoje ciljeve. Činio sam za djecu eksperimente fizike i što sam mislio o rezultatima koje smo postigli ima još danas svoju važnost. Gimnazija mi nije toliko dala, osim znanja klasičnih jezika koje sam mnogo cijenio, također ako se gleda na potrošeno vrijeme, ona je mogla biti još bolja.

Florenski kao otac usmjeravao je svoju djecu prema nekoj vrsti pneumatosfere gdje se nalazi pravo duhovno blago, Mudrost: “zemaljska sfera izgrađena od plodova ljudskog duha, kulture”. Drugim riječima, to je Bijela ruža prema kojoj je urednik podizao duhovne oči slušateljstva na turneji od 25 dana po Austriji/Njemačkoj/Švicarskoj. Trijumf Dvaju Srdaca jest također pod brojem 25.

…..

Dok je urednik putovao (u studenom), John Leary je primao poruke prevedene u ovom broju do Krista Kralja. Što se političkih izbora tiče, veli Isus: Ljudi jednoga svijeta kontroliraju obje stranke, tako da nije važno koja na kraju pobijedi.”

I dalje:

“Vrijeme uskoro dolazi kada će Moje crkve biti zatvorene bodljikavom žicom i nećete biti u mogućnosti ući. Morati ćete ići u svoje domove kako bi slavili Misu i molili…”

Ove prijeteće realnosti više nisu daleko. U neku ruku kao da imamo problem ostvariti duševno jedinstvo, rastrgani smo poput SJENE koja sadrži Don Rodriguea i Doña Prouhèze i koja zapomaže u svojoj nesreći:

Da, znam da me neće oženiti nego na križu i naše duše jedna u drugoj u smrti i u noći izvan svakog ljudskog razloga!

“Ako ne mogu biti njegov raj, barem mogu biti njegov križ! Jer će njegova duša s njegovim tijelom tu biti raščetvorena, želim jako ta dva komada drveta koji se preprečuju!

“Budući mu ne mogu dati nebo, barem ga mogu oteti zemlji. Ja sâma mu mogu priskrbiti jednu nedovoljnost po mjeri njegove čežnje!

“Ja bih sáma bila sposobna lišiti ga njega samog.

“Nema predjela njegove duše i niti jedne žilice njegovog tijela koje ne osjećam da je napravljena da bude fiksirana za mene, nema ničeg u njegovom tijelu i u toj duši koja je učinila njegovo tijelo što ne bih bila sposobna držati sa sobom zauvijek u snu i u bolu,…

Desilo bi se to i Dona Erminiji Gargani, čiji se zaručnik Karlo ubio – da nije imala sreću susresti Oca Pija kao duhovnog voditelja. Piše o tome Marianna Iafelice:Mi žene smo, to je znana činjenica, načinjene na taj način. Sposobne ljubiti sjećanje na nemoguću ljubav zauvijek.

Toj ljubavi neće nikada biti moguće napisati posljednju riječ.

Ipak koliko je daleko ova i ovakva razapeta ljubav - od udavanja hrvatskih kćeri i ženjenja hrvatskih sinova u današnjoj Njemačkoj ili Švicarskoj.

…..

Naš broj je nakon deset godina opet smeđ. Kada se pojavilo prvo smeđe Zlatno pero 2004. imali smo izvanredne priloge o Europi Krista Kralja, s urednikovim hodočašćem preko Njemačke do Amsterdama. Danas imamo “smeđu turneju” do Berlina i Hamburga, rund-herum. Neprestano smo napredovali u luku od 10 godina, išli naprijed, u našoj glavnoj karizmi/poslanju: Europa Krista Kralja.

Ali trpjeli smo nepodnošljivo Zlo. U ono vrijeme su nas klevetali anonimnim letcima, u Slobodnoj Dalmaciji…i kada je taj linč bez potpisa i imena, anoniman, bio gotov – nakon što deset godina Radio Marija i Katolički radio nisu donijeli vijest/najavili nijednu našu knjigu, susret, događaj -  a tiskali smo stotinjak knjiga i časopisa, prevedenih na više jezika – sada farizejski vele: “Čujemo da je odaziv na vašem svjedočenju/prezentaciji bio slab?

Znajući da se radi o europskom književniku s puninom katoličke teologije/erudicije – ostaje im u rasponu od jednog desetljeća – od anonimnih kleveta - da igraju samo na jednu kartu: broj ljudi. (Jer znaju da smo učinili više od njih.) Ljudi koji nemaju vremena da slušaju, oni danas imaju internet…

Na takvoj pozadini vlastitog naroda – poliglotski gradimo Mističko Tijelo Europe. Valjda zato što ono ima biti skrito, kao grobnice njemačkih careva u kripti Speyera…

 

Trijumf Dvaju Srdaca

(Listopad 2014)

“Pripazi: u Tjučeva je mnoga patnja, ali ništa odkarama-zovšćine…”

Pavel Florenski u pismu svojoj kćeri
 

“Biskup lišen vlasti, šuti i prihvaća…”

Olivier Clément o Svetom Nektariju iz Egine.


Dragi prijatelju
Gospodine Bogdane,

Primio sam Vašu knjigu o ukazanjima Gospe Međugorske. Naj-ljepše hvala!
Knjiga je dokaz da se Gospa nije ukazala samo ocima franjevci-ma, pa svima ostalima preko njih. Oni ostaju čuvari tog svetišta, ali se nije Gospa dala zarobiti od njih. Našao sam svoje ime na stranicama 297.-303. Hvala!
Mislim da će franjevci biti ljubomorni na tu knjigu, ali hvala Bogu na tome! Mislim da će Vas za tu knjigu posebno blagosloviti. I da će Vam biti dosta s Vjerom iskrenom i čistom nakanom da slavite Gospu, a ne da konkurirate franjevcima.
Srdačan pozdrav!
 

Vaš u Isusu i dragoj Gospi, Kraljici mira
Frane Franić
20. 5. 2002.

 

Nadbiskup svete uspomene Franić mogao je ovako pisati uredniku ZP-a jer je imao iskustvo slično svetom Nektariju iz Egine, kojeg su spletkom punom klevetâ kao mladog profesora teologije i biskupa skinuli s točke eklezijalne karijere (vidi na str. 69).
Pred 12 godina urednik je u biblioteci Dvaju Srdacâ tiskao knjigu Međugorje: Trijumf Dvaju Srdacâ. Bilo je to samo godinu dana nakon što je na blagdane Dvaju Srdacâ, lipnja 2001. ob-javio Putove dijaloga 2 Nadbiskupa Franića. I taj isti Nadbiskup je odmah odgovorio pismom zahvale u kojem cijelu knjigu o Trijumfu Dvaju Srdacâ u Međugorju definira kao očiti dokaz da se Kraljica mira nije ukazala samo ocima franjevcima, te da
u Hrvatskom narodu postoje čak književnici koji znaju daro-vito hvatati smislove Cjeline Gospina plana s Hrvatskom, Europom i svijetom...


----

Trijumf Dvaju Srdaca

(Travanj-Srpanj 2014)

“Ako društvo nema potrebe za plodovima mojega života, ostat će jednostavno bez njih: potrebno je još vidjeti tko će podnijeti veću štetu, da li ja ili društvo, poradi činjenice da neću dati što sam mogao dati.”


“Sada čitam Racinea i uživam.”
Pavel Florenski


“I Crkva se ne brani samo svojim doktorima, svojim svetcima, svojim mučenicima, slavom Ignacijevom, mačem svoje vjerne djece, Ona poziva na univerzum! Napadnuta od razbojnika u jednom kutku, katolička se Crkva brani univerzumom!
“Ovaj je svijet postao prekratak za nju. Ona je učinila da izroni jedna druga u njedrima Vode. S jednog kraja na drugi stvaranja, sve što postoji od djece Božje, ona ih je pozvala na svjedočanstvo; sve rase i sva vremena!
Ona je učinila da iz zemlje izrone staro kamenje, i nad Sedam Brežuljaka, nad temeljnim zidom Petero Carstavâ, eto zauvijek kupole nove vjere.”


Potkralj Napulja u Satenskoj cipelici Claudela.

U pdf izdanju možete pronaći više...

Trijumf Dvaju Srdaca

(Srpanj-Listopad 2013)

»Mnoge suše i oluje u vašoj zemlji su uzrokovane strojevima koje su ljudi napravili, stoga molite za Moju pomoć u sakupljanju dovoljno hrane da vaš narod može jesti. Ja ću osigurati ono što vam je potrebno, stoga imajte vjeru u ono što ću osigurati za vjerne u Mojim skloništima.»

Isus Learyu, 6. svibnja 2013.

“Moj narode, neki od vas su svjesni kometa Ison koji će doći blizu zemlji oko studenog i prosinca. Pokazao sam vam ovo u ranijoj poruci, ali nisam spomenuo važnost tog kometa. Astronomi govore da će se on pojaviti sjajniji od punog mjeseca. Ja sam vam rekao da je meteor iznad Rusije bio znak nadolazećeg rata. Sada gledate kako se Izrael zaštitio drugim bombardiranjem potencijalnih raketa u Siriji koje su bile upućene Hamasu. Također sam vam dao znak nadolazećih financijskih problema nakon što je papa Franjo bio izabran. Sada vam govorim da je ovaj komet znak nadolazećeg Upozorenja.»

Isus Learyu, 7. svibnja 2013.

Trijumf Dvaju Srdaca je drugim riječima krunidba Pasionizma. Ako srce koje je od trpnje i patnje ljubičasto    pomiješaš s narančastom bojom – izlučit će se Crvenilo Trijumfa.

Veli don Rodrig u Satenskoj cipelici:

«Comme le violet s’il se fond avec l’orang dégage le rouge tout pur.»

 («Kao ljubičasto što ako se pomiješa s narančastim izdvaja čisto crveno.»)

Ili kako izražava Doña Prouhèze u dijalogu s Doña Muzikom:

 

DOÑA MUZIKA

Žalite li za vremenom kada ga niste poznavali?

DOÑA PROUHÈZE

Sada živim za njega!

DOÑA MUZIKA:

Kako, kada vam je njegovo lice zauvijek zabranjeno?

DOÑA PROUHÈZE

Moja patnja mu to nije.

DOÑA MUZIKA

Ne želite li njegovo dobro?

DOÑA PROUHÈZE

Želim da on pati.

DOÑA MUZIKA

On stvarno pati.

DOÑA PROUHÈZE

Nikada dovoljno.

DOÑA MUZIKA

On zove, nećete mu odgovoriti?

DOÑA PROUHÈZE

Ja nisam glas za njega.

DOÑA MUZIKA

Što ste onda?

DOÑA PROUHÈZE

Mač poprijeko njegovoga srca

Tako završava Deseti prizor Prvoga putovanja Satenske cipelice koji se čitateljima nudi u ovom dvobroju. Doista fascinira otkrivenje dubinskoga Pasionizma u umjetnosti genijalnog dramatičara Paula Claudela. Gdje još u književnosti možemo pronaći da jedna žena veli za muškarca kojega voli, kao što Dona Prouheze veli za don Rodriga:

«Želim da pati»?

Kada dobije odgovor: «On stvarno pati», Prouhèze dodaje: «Nikada dovoljno.» Na koncu saznajemo da je ona mač poprijeko srca don Rodriga. Ona to zna, ona to želi biti.

Kako osakaćeno izgledaju ljubavi današnjice koje zavise od kredita banaka a čiji su protagonisti u biti srca koja ne žele patiti, koja nisu duhovna, koja misle na novac, kuću, mrvice hedonizma...Ljubavi malih ljudi.

Duhovno osvajanje Europe (u trenutku ulaska Hrvatske u EU) za njih je nepoznat pojam u prvom redu zato što takvo osvajanje polazeće od slike Amsterdamske Majke svih narodâ traži ljude koji prihvaćaju Pasionizam i krunidbu Pasionizma crvenom bojom Mučeništva.

Pietro Citati piše o Kafki: «Tako je Bog sišao u njegov život, odjednom, bez najave, kao anđeo velikih bijelih krila i položenog mača. Ali je li to uistinu bio Bog? Ili bijaše samo jedna njegova krivotvorina, jedna njegova sjena, jedan drveni pramac? Što god mislili, Kafka je živio pod svjetlom zastrašujućeg posjetitelja cijeli ostatak svojeg života.»

Odnosi se to na jedan Kafkin doživljaj «drvenog anđela» nakon neuspjelih zaruka s Feliciom.

U prizoru XII Satenske cipelice imamo pak prekrasan dijalog-scenu između doŋa Prouhèze i njezinog Anđela čuvara povodom jedne ljudske ljubavi, dok je u Kafke tek strašna parodija Anđelova prisustva.

Franz Kafka

Čitatelji moraju shvatiti da s ulaskom Hrvatske u EU, odnosno s rimskom izložbom obitelji Malešević – Zlatno pero postaje internacionalni časopis. To dakle više nije časopis samo za Hrvatski narod u domovini i dijaspori – nego i časopis za druge narode svijeta, prvenstveno Europe. Posljedica je to Amsterdamske Majke svih narodâ (koju je Zlatno pero otkrilo proteklih godina u svim aspektima poruke i teologije), ali i nužnost Trijumfa Dvaju Srdaca – koji je zapravo Cjelina (Europe u prvom redu).

Izložbe pak umjetničke obitelji Malešević vani, kao i prijevodi i prezentacije književnih djela urednika ZP-a u inozemstvu – jesu sredstva prodiranja u bitak drugih nacija na putu Ujedinjenja. Sabrana djela Bogdana Maleševića u 34 knjige nisu samo hrvatski komplet knjiga s ograničenom čitanošću u Hrvatskom narodu (i klevetama na račun pisca) – nego poligon za prijevode na talijanski, njemački, francuski, španjolski, talijanski, ruski...gdje konačno pokazuju svoj pravi domet od Krista Kralja zamišljen.

Dalekog travnja 2004. u smeđim Perima (br. 25) počeli smo prevoditi biografiju blaženog bračnog para Alojzije i Marija Quattrocchi. U jednom od posljednjih brojeva smo prisustvovali smrti Alojzijevoj, a sada, u 33. nastavku te duge storije – umire i Marija. Skoro deset godina, jedno desetljeće, putovali smo kroz njihov život i vjerujemo da se upornost isplatila. Za nas je nečiji osobni život (pogotovo ako se radi o dvoje svetaca povezanih sakramentom braka) zapravo sve: istinska povijest, jedina realnost, punina smisla.

U sadašnjem trenutku čovječanstva ima toliko neuspjelih ljudi. Oni nisu neuspjeli jer im država nije dala posao, nego jer nisu ljubili Boga. Lijepo je vidjeti obitelj koja je uspjela, a taj uspjeh nisu zagarantirali mediji (jer to tada i ne bi bio uspjeh, nego lažni uspjeh), već njihova osobna svetost, nutarnji život, ontologija, ljubav.

S te točke gledišta, Alojzije i Marija Quatrochi i njihova obitelj pripadaju nama, ZP-u, Bijeloj ruži.

Ali baš u ovom broju prigoda je to da bi se meditirala sáma dubina ljubavi između muškarca i žene, jer osim Quatt­rocchia, koji nas prate jedno desetljeće, imamo tu i misterij zaruka Franza Kafke s Felicijom (pod majstorskim perom Pietra Citatia), dakle jedan neuspjeh ljubavi – kao i odnos ljubavi Doñe Prouhèze i Don Rodriga u drami Satenska cipelica.

Kada već govorimo o vjernosti osobnoj sudbini kršćanskih velikana, onda tu spominjemo dakako i oca Florenskoga. Njegovo: Ne zaboravite me! – nije upućeno samo djeci, supruzi, majci...nego i nama. Mi njega ne želimo – i ne možemo zaboraviti. Mi ga nećemo zaboraviti nikada.

U ovom dvobroju čitamo njegovu meditaciju:

«Kao kristalne stijene od kojih se sastoje, mase su interesantne u sebi samima, ali gube svaki interes kada se jednom odvoje od originalnih naslaga, - tako osobe koje, važne u sebi samima i općenito mnogo važnije od onih koje žive na slobodi, nisu interesantne baš zato što su iznesene van: sada su tu a sutra će se naći na nekom drugom mjestu.»

Mnogo je važnih Rusa otjerano na Solovke, dapače najbolja Rusija je tamo bila istjerana. Na televiziji, radiju, u novinama, javnom životu – ostala je manja vrijednost, konačno ološ.

Tako i danas. Stvorena je čitava mreža koja treba uloviti najbolje pripadnike nacija – i na zemlji ostaviti ostatak... Doista, drago nam je da u ljubičastom dvobroju donosimo opširnu bio-bibliografiju tog Ruskog svećenika i genija, koji je trebao biti zaboravljen.

Prikaz izložbe u Rimu ima dva dijela.

Oni zapravo opisuju dviju realnosti. Prva je vizija ujedinjene kršćanske Europe umjetničke obitelji (ujedno hodočasnika za dar Vjere) u Rimu – dok je druga zapanjujuća (vjerojatno i bolna) slika onoga što je istu obitelj sprečavalo, ubijalo i ranjavalo na tom hodočašću i svjedočenju.

Slikovito govoreći Maleševići sa svojim prijateljima, kakvi su sada pokojni Alfons Sarrach ili dr. Stojan Adašević, postaju ljubičasti kao i ovaj dvobroj ZP-a, i u tom znaku, u ideji Majke svih nacija iz Amsterdama osvajaju Europu izložbama i knjigama.

 

-------------

“Jedan izvjesni ekumenizam se traži u ovom trenutku; on je neizbježno povezan s psihičkim dozrijevanjem Zemlje; i dakle on će doći.”

“Priklanjam se Svijetu i sebi samome kada radim da napreduje Univerzum da pripremim Isusu tijelo njega manje nedostojno; – ali, istovremeno se ne odvajam, jer taj svijet po sebi samome odvojen od Krista i njegove svjetlosti čini mi se taman i ne privlači me.”

“Logički i psihološki, prvi od tih principa i dubokih uvjerenja jest da je bitak dobar, to će reći:
a) da je bolje biti nego ne biti,
b) da je bolje biti više nego biti manje.
Dodajući kao pomoćni princip, da “dosegnuti ostvareni” bitak jest bitak svijestan, može se tom principu donijeti forma praktičnija i jasnija, znajući:
a) da je bolje biti svjestan nego ne biti takav,
b) da je bolje biti više svijestan nego manje svijestan....”

Teilhard de Chardin: Znanost i Krist

Pripremiti Isusu Tijelo manje nedostojno – veli prekrasno o. Teilhard, ali tko na to misli gledajući Olimpijadu u Londonu? Tko misli na Kristovo Tijelo, koje smo mi, dok sportaši svih zemaljâ stupaju za svojim zastavama ispod piramidâ i među masonskim stubovima?

Ako je “bolje biti – nego ne biti”, ako “bolje biti više – nego biti manje”, ako je “bolje biti svjestan – nego ne biti svjestan”, ako je “bolje biti više svjestan – nego biti manje svjestan” – kako onda tumačiti da se Čovječanstvo dalo oblikovati u suprotnom smjeru?

Kako tumačiti da se Hrvatska dala, da je “šaptom pala” samo prihvaćajući Turske serije i Sulejmana Veličanstvenoga, dok su pred nekoliko stoljeća njezini heroji branili Sisak i Zagreb, kao antemurale cristianitatis? Kako tumačiti da pred našim očima jedan Turski bradati glumac zove rusku pravoslavku iz svojeg harema u svoj krevet – da bi ga ona zamolila za obraćenje na islam – a da se nitko od Katolika ne pokrene? I da se ne pobuni iz čistog razloga što suosjeća i sudjeluje u svim intrigama Harema, jer taj je Harem suviše sličan današnjoj permisivnoj stvarnosti – koja je po sebi suviše poturčena.

Što to znači na Sinjsku alku dovesti Turskog diplomatu? Samo zato da se u javno mnijenje odasla poruka kako više nema bitakâ?

Kako s takvima pripremiti Isusu Tijelo manje nedostojno – dapače ako je, kako o. Teilhard veli, Kršćanstvo po svojoj zapadnoj prirodi osvajačko – kako ostvariti Trijumf Dvaju Srdaca na planeti, kada su se svi pomirili s “kruha i igara”, a Sulejman nas svojim haremom osvaja mnogo efikasnije nego kada je bio pod bedemima Beograda?

Kako to da se ne želi izvedbu teodrame Nadbiskup Vrhbosanski (u kojoj Nadbiskup Vrhbosanski krsti, na njezin zahtjev, prognanu muslimanku Useifu Deliahmetović, koja je istinski pronašla Isusovo Svjetlo) – dok pred očima svih Sulejman Veličanstveni u svojem krevetu na Islam obraća rusku kršćanku, s tolikim uzdasima Hrvatica?

Zar je to “psihičko dozrijevanje zemlje” – ili je to fascinirajuća degeneracija zemlje i njezinih stanovnika?

***

“Naš mentalitet, naš način mišljenja i djelovanja, nemaju općenito ništa zajedničko s neprestano mijenjajućim interesima politike. Crkva, također, vidi, poštuje i služi čovjeku, svakom čovjeku, kao ‘slici Boga nevidljivoga’, istinski i vlastiti theanthropos” – govori Bartolomej I. (Etos i proroštvo Crkve). Zgodno je to usporediti s oduševljenim portretom svetca u politici, oca Europe Roberta Schumana od strane kardinala Pouparda. Radi li se tu o razlici između Istoka i Zapada, pri čemu je o. Teilhard strasno branio Zapad, pa i njegovu političku aktivnost? Poradi čega smo se ipak povukli iz javnoga mnijenja, uprkos primjera Roberta Schumanna?

Nismo li to učinili ipak da Isusu u tajnosti pripremimo Tijelo manje nedostojno?

Nismo li dakle shvatili da toga Tijela u javnosti nema?

Veli Daniel Estulin da danas nikome ne možeš vjerovati. Svatko je nečiji agent. Svi su postali tijelo Instituta Tavistock.

Ipak, što je s onima koji su ostali po sebi velikom kozmičkog Tajnom centriranom u Krista?

Čitajmo ovaj broj kao knjigu o tim pitanjima, i s nadom da nam je doista potreban Ekumenizam koji znači psihičko dozrijevanje zemlje.

 

Trijumf Dvaju Srdaca (XLVIII)

“Svetom francuskom svećeniku Pere Lamyiu bijaše otkriveno, da je jedan od glavna tri uzroka izbijanja Prvog svjetskog rata bilo nepoštivanje nedjelje.”

Iz teksta o Upozorenju i Garabandalu.

On (Picasso) je zastrašujući jer je demonski iskren. Opsjednutost je još jednom postala pretežita; boriti se s njome zahtjeva ozbiljnost, duhovno zdravlje, integritet osobe i nadasve stijenu vjere, pouzdanje ne samo u naš osamljeni i subjektivni ja nego u ‘sabornost’ Crkve. Samo u ime Kristovo unutar Crkve demoni mogu biti istjerani.

Sergej Bulgakov u eseju o Piccasovom slikarstvu.

To znači da zajedništvo s Drugim jeste vi sami, kao braća koja su jedna jedina duša sa svetima koji sudjeluju u životu sveopće Crkve, koja je, transcendirajući vrijeme, jednom riječju, ‘katolička.’”

Bartolomej I.: iz Poruke osmom kongresu Pravoslavnog bratstva u zapadnoj Europi.

Bez vjere cijeli ekumenski pokret bi bio sveden na jednu formu ‘društvenog ugovora’, kojem se treba pripojiti iz zajedničkog interesa, jedna ‘prakseologija’, da bi se svorio bolji svijet.

Iz govora Benedikta XVI. na plenarnoj sjednici Kongregacije za nauk vjere

“Moj narode, gledate sve veći progon Kršćana i domoljuba kako se vaše slobode dan za danom umanjuju zakonima i ukazima vaše vlade. Vaša vlada sada može uhititi bilo kojeg Amerikanca kojeg izaberu i za kojega smatraju da je prijetnja vašem društvu.”

Isus Johnu Learyu, veljača 2012.

Vidjelice iz Garabandala, koje na poseban način govore o Upozorenju (Zlatni globus), daju do znanja da će tom događaju koji dolazi od Boga i tiče se naših duša – prethoditi građanski nemiri u svijetu. Možda više nego ikada baš početkom 2012. godine možemo odgovoriti na pitanje: Što su to zapravo građanski nemiri?

Ovo što se desilo u Moskvi početkom ožujka, da se trideset tisuća ljudi uhvati za ruke i tako napravi krug oko središta grada, dajući do znanja da su shvatili što je KGB, i da više KGB ne žele (Komunizam-Globalizam-Bezboštvo), da više ne žele laž demokratskih izbora koji su iskontrolirani do posljednjeg listića-broja-čovjeka – ustvari je globalna “građanska” pojava. Ljudima je dosta Države-Politike-Tajnih službi –Medija, i oni žele ono isto što će im donijeti Upozorenje. Mistički fenomen koji će im otkriti da su besmrtne duše koje svoje zajedništvo doživljavaju u kraljevstvu dušâ.

Zato nije čudo da će se Upozorenje desiti upravo onda kada obespravljeni narod krene na ulice posvuda na svijetu. Naslutio je to već stoljeće i pol prije Vladimir Solovljev koji je u Krizi zapadne filozofije upozorio:da se “na etičkom polju: krajnji cilj postiže zajedništvom bića, sredstvom neophodnog i legitimnog procesa univerzalne evolucije, čiji je konačni cilj poništavanje ekskluzivne autoafirmacije bitakâ, izoliranih u svojoj materijalnoj odvojenosti i njihova restauracija kao kraljevstva duhova obuhvaćenih apsolutnim duhom.”

To nije ništa drugo nego slutnja da će s prodorom Boga u sve duše na planeti (Upozorenje, Zlatna Kugla savjesti) pasti KGB (kako ga je besmrtno definirao dr. Zdravko Tomac), koji je danas u službi modelacije narodâ, nacijâ i državâ.

Sasvim sigurno da je slijed “demo(n)kratskih izbora” u našem društvu vodio prema “nepoštivanju nedjelje”, a s time i prema potpunom razaranju obitelji kao takve, hrvatske istinske kršćanske obitelji, sve do tuda da Novo Civilno Društvo nudi čak “financijske stručnjake” da od banaka razorene obitelji podučava kako “štjedjeti” i “preživjeti do kraja mjeseca”.

Povijesni trenutci velikih kataklizmî, progonstavâ, osiromašenjâ – bili su uvijek periodi velike ugroze obitelji, što pokazuje i poglavlje o Quattrocchima u ovom broju. U Italiji, Rimu, poslije ’45., Marija Beltrame se svim silama trudila pomoći obiteljima, ona koja je u svojoj srži bila rojalistkinja, štovateljica tradicije i kuće Savoja, pa stoga nije imala ništa zajedničkog s demo(n)kratima i republikancima. Uspoređujući borbu Blažene Marije Beltrame ne samo za svoju obitelj, nego za sve rimske i talijanske obitelji nakon ’45., s našom današnjom borbom za vlastite obitelji i uopće hrvatske obitelji okupljene na nedjelju Dana Gospodnjeg oko stola (dok kapitalistički sinovi razmetni kupuju po trgovačkim centrima) – moramo priznati da su hrvatske obitelji daleko više ugrožene 2012. nego što su to bile talijanske 1945.

Svakodnevno gledamo u medijima kako očevi obitelji nemaju čime hraniti djecu pa im tu istu djecu otimaju razne socijalne službe (!), gledamo u Otvorenom kako prof. Ljilja Vokić nastoji školstvo zaštititi od zakona o seksualnom odgoju lansiranom od ateista itd. Moramo pri tome znati da bismo u ovom ratu bili pobijeđeni da nema Boga. Ali Boga ima, i s njime ćemo trijumfirati. Moramo trijumfirati. No, da bismo trijumfirali moramo naučiti čitati znakove vremena, odnosno činjenicama naše realnosti davati pravo značenje iz Božjeg svjetla, na čemu ZP radi od početka.

Jedna majka kakva je bila Marija Beltrame shvaćala je što znači znati čitati novine i gledati televiziju, jer je znala da se treba oprijeti Antikristovim očima preko medija. Tako čitamo:

“Mnogo joj je bilo stalo da grupi predvođenoj njom bude pomognuto da se stvore zdravi stavovi glede onoga što se zbivalo u društvu, politici, u tadašnjoj povijesti uopće. Oštro je zapažala u tom sudu (na pročitane novine) tolike plodne elemente za formaciju osobnosti, težeći pomoći dušama manje darovitim u tom delikatnom i tako često nedovoljno razmatranom djelu.

“Stoga je pospješivala zajedničke diskusije o dnevnim zbivanjima ohrabrujući sudionike da na tapet bace zapažanja i pitanja glede događaja. Kada je bilo potrebe, pozivala je svećenika da pojasni istinsku vrijednost onoga što se dogodilo u svjetlu istine, da korigira stavove izražene od prisutnih. Osim toga, pozivala je svećenika da izloži on sâm što se interesantnoga dešava na svakidašnjem horizontu, posebno u odnosu na verzije najčitanijih novina i časopisa. Sve ono što je u štampi široke distribucije zvučilo pogrešno i tendenciozno moglo je biti predmetom ispravke. Marija je znala kako se duboko sudovi periodike urezuju u duh najjednostavnijih, težeći pojasniti greške i zamke kako bi sudjelovanje u tekućoj realnosti vremena u kojem su živjeli bilo profiltrirano, usavršeno i obogaćeno…”

Kada u ovom ZP-u čitamo kako su hrabre Kršćanke s početka 4. stoljeća bile mučene – nemojmo se zgražati. Jer raščetvoriti ženu u komade početkom 4. stoljeća samo zato što je Kršćanka – isto je kao na fin (civiliziran) način, od strane Banke, oduzeti ženi obitelj i imetak. Danas žene i obitelji moraju ispaštati samo zato što žele obitelj i potrebno je defitivno shvatiti da obitelj jest Bog, a Bog je neradna nedjelja. O tome svjedoči i Pavel Florenski kada piše s Dalekog Istoka svojoj obitelji.

Obitelj je sve, obitelj je Bog, povratak Očevom domu, Trijumf Dvaju Srdaca.

***

“Teško je predočiti Picassovo slikarstvo bez da ga se reproducira u boji. Glavna njegova tema je neupitno žena, Žensko samo, artistički shvaćeno i predočeno u različitim formama. Kako onda slikar vidi i osjeća to Žensko? To je ključ razumijevanja njegove umjetnosti, jer je vječno Žensko, duša svijeta, majka i učiteljica svih umjetnosti. U umjetnosti Picassa ona se pojavljuje u neizrecivom poniženju kao odvratno, teško, bezoblično i razjedinjeno tijelo, dapače kao lešina ljepote, viđena u Bogu-prkosećem cinizmu (Naga žena u krajoliku), u dijaboličkoj zločestoći (Nakon plesa), kao propadajuća astralna lešina (Sjedeća žena), ili sa zmijolikim škiljenjem vještice (Žena s lepezom). I sve te vizije žive i nešto su poput čudotvornih ikona demonske prirode; sablasna neugodna snaga teče iz njih….”

Tako o Picassu piše najveći Ruski pravoslavni teolog prošlog stoljeća, Sergej Bulgakov. Ali tako o njemu nije pisao nijedan zapadni likovni kritičar, jer Zapad je od Picassa stvorio idola Nove Umjetnosti, jednu veličinu koja je garantirala pojavu mnoštva za duhovnu borbu nedovoljno izvježbanih umjetnika, koji su postajali sve više žrtvom mode, dakle demona.

U ovom broju nas prate skulpture hrvatskog akad. kipara Zlatka Čulara, čiji atelier je susjed ateliera Maleševića na Šalati. Interesantno je i njegov kiparski opus, koji u sebi nosi i “jame” i “ožiljke” tipično hrvatske i europske, tipično hrvatske u samom Kiparstvu – sagledati na pozadini drame koju tako snažno iznosi naš časopis.

Završimo ova meditiranja nad temama novog broja citatom iz Isusove poruke Johnu Learyu (veljača 2012.), gdje stoji da nismo samo pozvani na odoljevanje izazovima pakla – nego i na takvo sjedinjavanje s Bogom, koje nas po vertikali vodi u više razine neba, bez da je to oholost ili megalomanija, ili egoizam:

“Moj narode, u viziji različitih polica, postoji prikaz sedam različitih razina neba. Ja vam pokazujem ovo tako da se ne borite samo da odete u nebo, nego da čak možete tražiti više razine neba. Svaka razina idući prema više zahtjeva jaču vjersku predanost i više napora za spašavanje duša, kao i dolazak bliže Meni u vašem svakodnevnom molitvenom životu…”

Za nešto takvo očito je potrebna Vjera. Zato će otvaranje Godine vjere, najavljeno od Benedikta XVI. za listopad (kada će izaći, ako Bog da, sljedeći dvobroj ZP-a) – za nas predstavljati veliku šansu i najveći izazov.

 

Trijumf Dvaju Srdaca (XLVII)

Skoro polovica Saveza (Sovjetskog) nalazi se u uvjetima stalnoga leda (47 % teritorija) i sve do danas ne poznajemo točno niti granicu zaleđene zone, ne govoreći o uzrocima, dinamici, značenju i sredstvima iskorištavanja leda i borbe protiv njega.”

Pavel Florenski svojoj majci iz logora u Krasnievskaji (Sibir)

Iznova promeditirati Zlatni Žar.

Bilješka Teilharda de Chardina sedmoga dana osmodnevnih duhovnih vježbi 1916.

Ali kako se približiti razvijenom Zapadu bez poznavanja jezika?

Adolfo Asnaghi: Ljubavnik Sofije

“Patnja i krv mučenika čine očitim žalosnu podjelu među kršćanima. Može li možda naša podjela biti povezana sa svim kušnjama koje je Viktor podnio s velikom hrabrošću kako ne bi negirao Krista? Razmrskali su mu kosti, bacili su ga u užarenu peć, ožegli ga kipućim uljem, izvadili mu oči, odrali su ga živog i, na kraju, izgubio je život.”

Bartolomej I.: homilija u katedrali Marseillesa, posvećena Sv. Viktoru

Pitali smo se dosta puta tijekom prošloga desetljeća kako to da je Gospa rekla don Gobbiju da Antikrist dolazi na vlast u godini 1998.? Danas, početkom 2012., nama se to čini nesumnjivim: što je drugo predstavljalo vrijeme, subjektivno i objektivno, nakon ’98. ako ne fenomenologiju Antikrista na djelu? Što smo drugo na stranicama tih silnih plavih, zelenih, crvenih, ljubičastih, žutih, smeđih, narančastih, roza, bijelih, crnih, sivih, pa opet plavih,…, Zlatnih pera bilježili ako ne pojavke Antikrista u našim stvarnostima, pa ma gdje se nalazili na ovoj planeti koju danas svatko misli i živi globalno?

Doista: nikada nismo vidjeli toliko anomalija u prirodi i unutar čovjeka ili oko čovjeka, u vanjskom prostoru i u ljudskom društvu, nikada nismo zapazili toliko nasilja od institucija – kao u ovom ciklusu od ’98. do danas. No, u tom postupnom zamračenju, zapažali smo kako se diže jedno do tada nepoznato Sunce, jedna do tada nepoznata proslava, jedno Zlato koje se ne da kupiti. Budući se zovemo Zlatno pero – pisali smo zlatno o Zlatu, a u ovom broju doista pokazujemo kako ga je već 1916. proročki zapazio Teilhard, a zatim je sáma Gospa dala do znanja da je njezino Srce Zlatno. To nije bilo ništa drugo nego davanje za pravo ruskom filozofu Solovljevu, koji je jednako na finskom jezeru Saimi, u zalazu sunca, meditirao zlato Nebeske Sofije, sveprožimajuće Mudrosti. I svima njima bilo je jasno, u sferi razlučivanja duhova, da Antikrist=zatamnjenje svijeta ne može biti poistovjećen s ovom zlatnom slutnjom središta Svijeta, ili Svijeta centriranog u Bitak. Sama Gospa u Beauraingu, pa i u Amsterdamu (kao Majka Europe, Suotkupiteljica) – dala je do znanja u neposrednoj blizini Bruxellesa, da Europska unija itekako ima alternative. Alternativa ljudskom globalizmu jest Božji globalizam. Globalizam Zlatnoga Žara.

Istakli smo u prošlom broju snažno misao kako bi Trijumf Dvaju Srdaca, povratak Očevu Domu, ujedinjenje Europe u Kristu – predstavljali toplinu koja odnosi led srdaca. Dirljivo je taj stalni led i tu čežnju za toplinom osjećati u pismima Pavela Florenskog svojoj obitelji iz logora na ruskom Dalekom Istoku. Studiozni i genijalni Florenski u svojem progonstvu istražuje prirodu leda i donosi podatak kojeg se premalo istraživalo: da je polovica nekdašnjeg Sovjetskog Saveza pod stalnim ledom.(!) Pomišljamo na našeg Jurja Križanića, koji je završio u ledu Sibira čeznući za plamenom ujedinjenja Pravoslavne i Katoličke crkve.

U ovom broju urednik počinje sa španjolskog prevoditi životopis El Greca, Krećanina (Grka), slikara ikona, koji je preko Venecije i Rima prebjegao u Španjolsku (Toledo). Ne samo zato što je u travanjskom putovanju kroz Španjolsku 2008. urednik razgledao El Grecova djela (koja su ga na momente inspirirala za poglavlja romana Cvijet bola, posebno posjet Toledu Kristijana Engelsratha) – nego i stoga što od početka Zlatnoga pera pokazujemo težnju da preko povijesti Europskog slikarstva doprinesemo izmjeni kršćanskog Istoka i Zapada. Vratimo li se desetak godina unazad, na ona crvena Zlatna pera tijekom 2001., pronaći ćemo izvanredne stranice o svetom ikonopiscu iz Kijevo-Pečerske lavre, ocu Alipiju Ikonografu, što je manje-više nepoznata planeta u dometu poimanja Europskog slikarstva. Mnogo je likovnih umjetnikâ tijekom godina prodefiliralo našim časopisom, na različite načine, a dužni smo čitateljima još za biografiju Andreja Rubljova, za autobiografsko-teoretski tekst Odilona Redona etc. Trudit ćemo se da i to dođe na red. Konačno, jedna od rijetkih knjiga koju urednik još nije stigao napisati do kraja jest knjiga o likovnoj umjetnosti: Veronikin rubac (32. knjiga Sabranih djela).

Velik je to misterij kako je sám urednik doživljavao slikarstvo vlastitog oca Duška, primjerice njegove Lutkice, koje su se kao motiv uzet iz Velázquezovih bečkih Infantkinja – na kraju pokazale slikarskim simbolom preživljavanja duhovne duše u paklu demokracije, kada Duško evo objavljuje konačno i svoju Demo(n)kraciju – tu strašnu sliku rasapa jedne civilizacije, ali i mučeništva Hrvatske koju je sám stvarao.

Ne možemo ne prepoznati u El Greca, kao u našeg Duška, slikarski izražen Zlatni Žar o kojem govorimo u ovom broju.

Čitamo o posljednjim spoznajama Solovljeva:

“Čovjek je duhovna tjelesnost, kao što je to na drugačji način cijeli univerzum. To se duguje prisutnosti Sofije u kozmičkom procesu. Duhovna tjelesnost teži preobraženju u višem dijelu koji je duh. Krist koji je čovjek-Bog postaje središnjom točkom takve transfiguracije, a sveopća crkva njegova poluga (poticaj). Svetost, ljepota i čistoća duha se ulijevaju udahnuti u materiju, u tijelo. Stvar nije neshvatljiva kako bi izgledala na prvi pogled, budući da materija i tijelo nisu nego razdjeljivanja što dolaze od izvorne čiste i netaknute duše svijeta.

Asketizam dakle nije poništavanje života, on je samo rast duha preko tijela, progresivni uspon prema uskrsnuću. Uskrsnuće neće biti kraljevstvo čistog duha, nego će tu sudjelovati cijela materija, cijela priroda, sve što je živo. U uskrsnuću se materija spiritualizira i ideja se materijalizira. Početak takvog procesa nam je već vidljiv. U neorganskom svijetu transfiguracija tamne materije, dekomponirane, ostvarila se u evoluciji od ugljena do dijamanta, iako kemijski ostaju jednaki.”

Noo sfera, Zlatni žar Teilharda, korespondira s Noo sferom Florenskoga i spoznajama Solovljeva o oduhovljenoj materiji. Na ovoj cesti-usporedbi pruža se velika mogućnost duhovnog ujedinjenja Istoka i Zapada Europe, oduzimajući carstvo materije Antikristu, zlu, tami, kukolju koji je do-rastao zajedno sa žitom, ali će u Apokalipsi biti sasječen, stavljen na hrpu i – spaljen.

***

Spomenuli smo u Uvodniku ukazanja na otoku Braču, u jednoj spilji 1945. o čemu se može uzbudljivo čitati u ovom broju. Dakako, kako nam pripovijeda svjedok onog vremena i onih događaja, koji je radi tih ukazanja proveo tri godine u Lepoglavi – ukazivalo se tamo na Braču Općinstvo svetih, Tereza Neumann, Tereza Avilska, Tereza iz Lisieuxa,…itd. – ali začudo ukazao se u špilji na Braču i sám Lucifer kao zgodan čovjek, u odijelu, s kravatom (!), vodeći filozofske-teološke razgovore s prisutnim Bračaninom (koji ga nije prepoznao). Zgodni Lucifer s kravatom bio je prilično bijesan činjenicom da sudionici ukazanja u spilji na Braču više vole Zlatni Žar (Isusa i svetce) nego njega (koji se pojavio s imageom nekog političara tijekom izbora, u kojeg su uperene sve kamere i koji ću pobijediti nakon demokratskog procesa u kojem su tajne službe godinama unaprijed odabrale njega za pobjedu) – ostavivši za sobom smrad. Nekako nam se na trenutak učini da su istinita događanja u špilji na Braču iz ’45. čudesno nalik parlamentarnim zbivanjima danas, gdje smo bili uvjeravani da naša sreća nije u Nebu i Zlatnome Žaru – nego u frazama agnostičko ateističkih zgodnih ljudi, koji tvrde da više nisu isto što ’45., kada je Lucifer kao zgodan čovjek s kravatom u odijelu tvrdio da je počela osloboditeljska epoha antifašističkih pobjednika, u kojoj Nebo mračnog Srednjeg vijeka nema što tražiti. (Svjedoci ukazanja su pred sudovima negirali da su išta vidjeli, kako ne bi otišli u Lepoglavu.)

Odijela se mijenjaju, ali zgodni čovjek s kravatom ostaje. Prepoznaje se po jednom bitnom gestu: kada dođe Papa, on ne može doći (jer naprosto ontološki ne može, ali ne želi reći zašto).

Jedno je sigurno 2011.: na Nebu demokracije nema (govore o tome i Brač i Međugorje) i Trijumf Dvaju Srdaca nije parlamentarna pobjeda. Trijumf Dvaju Srdaca je nešto drugo.

To je dolazak Boga u naša srca, nakon izlaska, bijega i velikog raspada Demokracije. Stoga je pojava knjige Duška Maleševića Demo(n)kracija – velik događaj za sve nas, za čitatelje ZP-a ali za hrvatski narod koji je progledao i shvatio što se krije iza etikete: Demokracija. Krije se općinstvo demona, ili demonkratičnih parlamentarnih demona, koji preko rogova Zvijeri na prijestolje koje pripada Bogu dovode muškarca u odijelu s kravatom. Taj muškarac (kao projekt Nevidljivog Nekog) demaskiran je već od Solovljeva i kardinala Newmana u 19. stoljeću, a sada je njegovo vrijeme došlo.

Otac urednikov, Duško, dao je 1989. novoj stranci ime Hrvatska demokratska zajednica – da bi potom pridjevu “demokratska” oduzeo svaku vrijednost, kako na Nebu tako na zemlji. Konačno, iščezla je i imenica Zajednica – kao i Hrvatska – te je ostala samo njihova Unija bogatih koja toliko ne trpi oponente (i bitak, ontologiju jednog naroda) da je svojega čovjeka postavila i u ostatke ostatakâ Hrvatske zajednice.

Ostala su tako na poprištu samo dva Crvenila, Dva Kozmička Crvenila: Crvenilo Mučenika i crvenilo Mučitelja. Ako bi netko želio reći da između njih postoje neke nijanse i prijelazi – mi ne mislimo kao oni, ne misli tako Bog. Ima li na zemlji mjesta za Crvenilo i crvenilo?

Neka nam odgovori Bog u Apokalipsi – i bogato plaćeni Parlamentarci u Bruxellesu. Kada je urednik prosinca 2004. posjetio Bruxelles (opisao je to u knjizi Za sjedinjenu kršćansku Europu), noću je autom krenuo iz Bruxellesa prema Luxembourgu, prošavši nedaleko Beaurainga, gdje se Gospa 1933. ukazala otvorivši ruke pred djecom, pokazavši im svoje Zlatno Srce.

Ne, nije to slučajno samo 60 milja jugoistočno od Bruxellesa

 

Trijumf Dvaju Srdaca (XLVI)

(27.9.2011)

Napisao sam ti da likvidiraš moju odjeću itd., prekrojivši je za djecu ili je prodavši.

Da li me se djeca još sjećaju ili me počinju zaboravljati?”

Pavel Florenski (iz logora svojoj supruzi Anni)

On je sve primao s ljubavlju, gledajući da zadovolji baš sve. Ali posebno je ljubio odbačene, kada su bili prepoznati kao krivi. Ako su svi, primjerice, okrenuli leđa jednom izvjesnom pojedincu, baš tome je otac Izidor počeo očitovati više nego drugima svoju ljubav.. Eto, kamo sreće da smo svi kao jedna jedina obitelj! Kružile su vijesti o nekim nepoštenim sumnjivim stvarima onog pojedinca: da je prevario mnoge, da je tražen od policije. Ali otac Izidor je takve pojedince tretirao s takvom osobitom skrbi, slao im darove; što god da je primio, njima je slao. Brinuo se o njima, koliko mu je bilo moguće, i poticao jednako druge da se slično odnose.

Pavel Florenski o starecu Izidoru

Jer doista, sloboda da progoni je dana bilo kome; neke su udarali toljagama; neke palicama; neke remenjem i neke užadima.

Opat Giuseppe Ricciotti: Veliki progon

“Mogu li pustinjaci spasiti svijet? Jesu li možda u stanju askete pomoći crkvi?”

Bartolomej I. – iz govora monasima u Boseu

“Nakon toga, kapital se mogao steći samo nasiljem…”

Duško Malešević: Demo(n)kracija

Doista je razdoblje od travnja do Velike Gospe ove, 2011., vodilo kroz postaje Križnoga Puta označenog markantnim naslovima: osuda generalu Gotovini i Markaču, Papa u Hrvatskoj, slučaj Dajla…Mi u ZP-u sve vidimo povezano, pa i sam izvrstan esej Vesne Ujević Bog, Crkva, religija i smisao patnje u životu Tina Ujevića ( „Je li Tin fratar“ ) – daje posve sigurno jake odgovore na ove postaje Križnoga puta Hrvatskoga naroda i Crkve.

Smisao patnje u Tina Ujevića, Hrvatski mučenici biskupa Mile Bogovića i njegov odnos prema Hrvatskoj javnosti i medijima, sudbina Pavela Florenskog očitovana u njegovim pismima obitelji sa Solovjetskih otoka, Ruski starec Izidor, mučenici Ranoga Kršćanstva, i mučenici u Japanu 16. stoljeća o kojima piše Sv. Alfons Liguori – sve su to samo naizgled možda odvojeni svjetovi, ustvari svi do jednoga bacaju svjetlo na Kalvariju današnjice, kao da se vrijeme iz kronologije poredava u neku apokaliptičku sinkroniju

Primjerice ruski starec Izidor o kojemu piše o. Florenski: kada on osobitu skrb pokazuje prema političkim zatvorenicima, želi im reči: Blago progonjenima radi Istine i Krista…Nije svakome dano da bude progonjen. I o tome moramo misliti danas.

Ili kada isti starec Izidor, pravoslavac, govori visokim osobama iz hijerarhije Ruske crke o jedinstvu s katolicima:

«Veliki hijerarh i mudri vikar su sjedili u iščekivanju čaja, te u isto doba raspravljahu o neophodnosti univerzalne crkve i  ujedinjavanju s katolicima. Iskrsao je, ipak, jedan problem: tko bi imao vodeću ulogu u novoj crkvi? Bijaše predvidljivo da se niti pravoslavni, niti katolici ne bi htjeli odreći te uloge, i crkva se ne bi konstituirala. U taj trenutak uđe otac Izidor držeći poslužavnik sa čajem. 'Ali Majka Božja, eto tko će biti vođa. Potrebno je dakle ostaviti slobodnim mjesto vladanja: bit će predviđeno za Majku Božju'.

Cijeli život je otac Izidor gajio tu misao o neophodnosti sjedinjavanja crkava, i podjela među crkvama bijaše za njega razlog osobnog bola i osobne uvrede. 'Mi svi smo djeca jedne majke, ne možemo gledati majku koja nas je rodila da trpi', s pogođenošću je prizivao u sjećanje izvjesne stihove i običavao je da to čini često, vrlo često. Nesumnjivo misao o podjeli među crkvama bijaše u njemu izvor velikog nemira. Toliko je puta dodavao: 'Doista smo svi u jednoj jedinoj stvarnosti, preko jednog jedinog slova mi smo catholici a oni cattolici. Potrebno je moliti se Majci Božjoj. i preko nje će doći sjedinjenje, od pukih ljudskih sila se ne može napredovati'.»

Ali, batjuška Izidor je nekim čudom poznavao tajnu Dvaju Srdaca, kao pravoslavac, I to je predstavljalo glavno jamstvo našeg ekumenizma od 1. broja ZP-a:

“I, na izvjestan takav način, to rođenje crkve se povezivalo, u njegovom duhu, s ranom u srcu Majke Božje poradi mača koji ga je probo. Patnje Majke Božje bijahu na neki način povezane, za batjušku Izidora, s vrhovnim dobrom crkve. ‘Krist je rodio crkvu – ponekad je dodavao – i mi smo postali jedna jedinstvena stvar’.”

S druge strane, pokazujemo već nekoliko godina unatrag koliko nas zanima tajna smrti, i onoga što je iza smrti. Isusovac Teilhard de Chardin nam pomaže da se usredotočimo u nutarnjost vlastite osobe, i od tuda aktivno živimo naš križ, bez obzira na javnost.

Doista, mi živimo u zaboravu od smrti, i kada se smrt približi, gubimo smisao za život, i na kraju riskiramo da ga izgubimo.

Kada mu se u 66. godini desio srčani udar, o. Teilhard je pisao:

 “Traži se sva moja filozofija i sva moja vjera da ovaj strašni događaj konstruktivno upotrijebim.”

Čitamo u ovoj broju o dva srčana udara: onom kojeg je doživio Teilhard, i onom kojeg je doživio bl. Alojzije Quattrocchi na pozadini kalvarije Italije i svoje obitelji godine 1944. Izlaz je nađen.

Tin Ujević pak nije imao srčani udar, ali kao da ih je imao mnogo, i to u nizu, jer je vidio “nizove svojih srdaca u sljedu”, ranjenih srdaca. Dakako, u ovom broju na zapanjujuć način sličnu su-otkupiteljsku i su-stvaralačku funkciju preobražene patnje nalazimo u Tina Ujevića, uz pomoć Vesne Ujević.

Dragi Tine, unatoč svim bjegovima, opiranjima, protivljenjima, poricanjima, mijenama, inatima, sakrivanjima u raznim izmima; jednom kršćanin, uvijek kršćanin…” – veli Tinu Vesna, njegova sestra u duhu, na intiman način.

U Otvorenom pismu oca Ingeberta Naaba Hitleru, imamo istinu o politici danas, 2011. u Hrvatskoj, jer otvoreno pismo Hitleru jednog njemačkog kapucina iz kruga oko stigmatizirane Tereze Neumann, koji će poslije dolaska Hitlera na vlast završiti u konc logoru Dachau (Dragi gospodine Hitler…!), zapravo je pismo i svim političarima Hrvatske i Europe, i svijeta danas. Što-šta nas u ovom pismu frapira, baš u trenutku dok smo svjedoci slučaja Dajla, - u prvom redu činjenica da Hitler nije nikada imao glasove pravih katolika, i da su pravi katolici završili u konc-logorima, pa je i sama Tereza Neumann bila kandidat za nešto takvo – iako danas oni koji žele osvojiti potpunu vlast Hitlera uporno povezuju s Katoličkom crkvom. Piše otac Naab “dragom g. Hitleru”: “Kada budete gledati na zemljopisnoj karti rasprostranjenost svojih glasača, jasno ćete uvidjeti da se oni nalaze u protestantskom dijelu države, jer vas oni vide kao svoga kandidata, ili bar kao čuvara srednjih klasa. Radnička vas je klasa odbacila. Protestantizam ostavlja hladnim Socijalističku radničku klasu, to im ništa ne znači. Vaša budućnost, gospodine Hitler, leži na sjeveru države.

Kada se čita ovo Pismo Hitleru jednog hrabrog intelektualca-svećenika, postaje nam jasno tko je Hitler, i tko su Njemci, i što je Katolička crkva, konačno što je javnost i javno mnijenje (zavedena masa). Ali nadasve nam postaje jasno što su političari danas, i zašto osobe poput oca Naaba jesu prekrivene šutnjom medija danas, kada se zbiva slučaj Dajla, i zašto su završile, konačno, u konc-logoru.

Barem znamo zašto smo izašli iz onoga što zovemo javnim životom

Trijumf Dvaju Srdaca (XLV) - ZP 53

“Bilo kakvo da je osiguranje koju mi ti daješ, ja se idem pripremiti za smrt.”

Princ Unkondono kralju Kange (Mučenici razapeti u Nagasakiju)

“Moj oče, objavio sam ti da sam Kršćanin, ne da bih mogao izbjeći smrt, nego da bi ti mogao urediti svoje poslove…”

Konstantin svojem ocu ministru (Mučenici razapeti u Nagasakiju)

“Sada on je brat mučenih,
Očajnih, prezrenih.”

Bartolomej I.: Via Crucis u Rimskom Koloseumu, Uskrs 1994., 4. postaja

“Boja je kao čovjek – pojedinac što osobnim darom tvori vlastitu socijalnu svjetlost.”

Duško Malešević: Demo(n)kracija

“Apokalipsa je prepuna nade, i nesumnjivo je najveća knjiga nade: što je više crna povijesna perspektiva koju daje prorok, više je zapanjujuć glas trublja pobjede, trublja svijeta koji dolazi nadomjestiti tame…”

O. Men: Čitajući Apokalipsu

Nastavljajući u ovom broju temu Mučenika, u dijakronijskoj i sinkronijskoj liniji, dakle povijesno i suvremeno (20. stoljeće i naše stoljeće), zatječemo odmah, u tekstu Opata Giuseppea Ricciottia problem kojeg je prva generacija mučenikâ u Crkvi (krajem 3. i početkom 4. stoljeća) imala s tzv. lapsima. Lapsi bijahu kršćani koji sám progon nisu podnijeli na posve kršćanski način, pokazujući tragove slabosti u skladu s ljudskom prirodom. Rana je Crkva donijela edikt, ili pravilnik, u kojem se tim kršćanima određuju stupnjevi pokore shodno njihovim slabostima iskazanim tijekom progona. Jedna točka tog pravilnika, u kojoj se kršćanima dopuštao bijeg pred progoniteljima, kao što je samo Dijete Isus pobjeglo pred Herodom, pogodila je, ili iznervirala Meletija, koji je stoga utemeljio svoju tzv. crkvu mučenika, rigoroznu u ustrajavanju na “istinskom mučeništvu”, no što je samog Meletija vodilo u šizmu.

Doista, mučenici nisu oni koji izazivaju progonitelja, nego oni koji iskazuju ljubav prema Bogu i čovjeku. No povodom lapsija, velikog problema rane mučeničke Crkve, nas zanima manje dijakronija, više sinkronija, to će reći paralela s današnjim vremenom, pogotovo kada primjerice Josip Manolić tvrdi da kardinal Stepinac nije bio trovan, i da je njegovo (Manolićevo) ponašanje bilo “u skladu sa zakonom”. Iako je prvo razdoblje kršćanskog mučeništva, pred 18 stoljeća, bilo suviše očito, a ovo današnje prikriveno – mi ipak u razdobljima kakvo je nakon ’45. do ’90-te, i nakon 3. siječnja 2000. do danas – jasno “vidimo tko je tko”među našim suvremenicima, jer iskazivanje sebe samih “ateistima”, “ljevičarima” ili “agnosticima” jest toliko popularno i rašireno, a mane katolikâ toliko vidljive – da je ranokršćanska priča o lapsima itekako aktualna.

Ne može biti vraćen u krilo Crkve tko je hedonist i tko ne želi slušati glas svojega srca kada iznutra govori Bog. Vlastito opredjeljenje, koje, ako pravilno čitamo, Isus traži i u porukama Johnu Learyu, pred naletom antikršćanske Unije – jest što Bog od nas iska kako bi nas mogao spasiti i imati za Sebe.

Mučenici razapeti u Nagasakiju (1596. – 1597.), o kojima nam sa zanosom pripovijeda Sv. Alfons Liguori, pokazuju do kojeg stupnja zrelosti se dolazi krajem 16. stoljeća u dalekom Japanu. Tu je biti razapet za Krista najveća moguća radost, i čini se sve kako bi se ta prigoda iskoristila, čak i od strane desetgodišnjeg i četrnaestgodišnjeg dječaka. To što su ovi “prosvjednici” Isusa Krista činili u dalekim Japanskim gradićima, bilo je više od prosvjeda “protiv lopovluka države” i “lopovluka HDZ-a” (dok u busiji čeka još veći lopovluk SDP-a i Unije) – bio je to veliki “da” davanju svojeg života za Isusa.

Rekli smo u prošlom broju da djeca mučenici iz Rimskog Koloseuma, kao i Nagasakija – nikada nisu htjela postati “super zvijezde”, “super talenti”, ili “celebrity”. Njihova je Gloria palma Nevinih mučenika – na taj način desetgodišnja djeca su pobijedila Državu, koja pokazuje tijekom dvadeset stoljeća da je jedno dijete jače od nje, ako pripada Njemu, Kristu, a nije “super talent” Države, koji od Države prima premije.

Konačno, mučenici u Nagasakiju, koji su izazvali svojom hrabrošću i ljubavlju takav bijes Vlasti da se više od 200 godina u istom Nagasakiju obavezno prakticiralo gaženje slika Isusa i Marije od strane onih za koje su sumnjalo da su Kršćani – opravdano gone na razmišljanje zašto je atomska gljiva kolovoza ’45. izabrala baš Nagasaki, i zašto se sada, ožujka 2011. druga gljiva diže nad Japanom?

***

U ovom broju o Solovljevu, dok putuje vlakom iz Pariza, čitamo: “Premnogi su mislili da vjerujući u božanstvo Kristovo bijahu poslije oslobođeni ozbiljnog shvaćanja njegovih riječi. Izvjesni su rastavljali neke Evanđeoske tekstove sve do toga da su im pripisivali ono što se je željelo, dok su drugi tekstovi bili bacani u zaborav. U bijesu ponavljanja da se Cezaru da što je Cezarovo, a Bogu što je Božje, zakonski je sankcioniran takav red stvari koji u društvenom životu Cezaru daje sve a Bogu jedno lijepo ništa! A gdje se skrila izreka Isusova da mu je dana sva vlast na nebu kao i na zemlji?…”

Solovljev je kao uvijek bio u pravu, prorok i našeg vremena, u kojem narod na ulicama svjedoči kako Država traži da joj se da sve, a Bogu ništa! Ili, Država (Kompjutor) je bog.

Ovakve odvratnosti povijest nije poznavala, jer Neron je barem bio (demonski) čovjek, dok Kompjutor govori da antikrist ne postoji (odgovornost se prebacuje s jednog čovjeka na drugog, Administracija kao u Kafke).

“Jednako su se sumnje odnosile na cjelinu naroda. U jednoj poeziji sastavljenoj u Petersburgu 1890., s atraktivnim naslovom Ex Oriente Lux (Svjetlo s Istoka), u posljednoj strofi, Solovljev se pitao:

Rusija, moje tlo, jednim čvrstim proroštvom
s neba sišla ti naposljetku ukroćena,
od tog istoka hoćeš biti poklisarkom:
od tog Kserksa ili Krista zvana?”

Pripada li Rusija Kserksu ili Kristu, pripada li Egipat Faraonu (kome je i krokodil bog) ili Kristu, pripada li Japan onima koji su u Nagasakiju 200 godina tražili da se gaze slike Isusa i Marije, ili Bogu – pripada li Hrvatska agnostičkom Kompjutoru ili Bogu?

Oni koji pripadaju Bogu, trpe s ljubavlju. To je nedvosmisleno. Kao Tereza Neumann, koja je sama u viđenju vidjela Hrvatsku slobodnu nakon mnogo krvi.

“U svojih 36 godina, iskusila je Muku nekih 725 puta. Ova su se trpljenja događala u suglasju s liturgijskim kalendarom Katoličke crkve. Na petke tijekom radosnih oktava, ili na petke koji bi pali na blagdan određenih svetaca, Tereza nije trpjela Muku. Umjesto toga, Tereza bi, ovisno o slučaju, vidjela svetčevu smrt ili mučeništvo.”

------

Trijumf Dvaju Srdaca (XLIV) - ZP52

Bijaše Isus taj – po nama – koji je učinio slavnim Nazaret, a ne Nazaret koji je uzdignuo Isusa u neprolaznu slavu Nazarenca.

Eugenio Zolli: Nazarenac

Da, pravoslavlje se osjeća suodgovornim u procesu oblikovanja jedinstvene Europe. Ono je sastavni dio one kršćanske Europe o kojoj papa s pravom izjavljuje da će trebati disati ‘s dva plućna krila’, Istokom i Zapadom. Bili smo mnogo osjetljivi na čast koju je Katolička crkva odala Ćirilu i Metodiju, grčkim misionarima koji su iz Konstantinopolja pošli kako bi evangelizirali slavensku Europu, kao što smo bili prijemčivi na činjenicu da je tijekom posljednjeg Velikog petka papa meditirao nad tekstom Via crucis kojega smo mu predložili. Prihvatio sam sastaviti zajedno s njim jednu poruku u kojoj se iznova afirmira sveti karakter obitelji.”

Patrijarh Bartolomej I.
u interviewu novinaru Henriu Tincqu

Prošlo je deset godina, jedno desetljeće, otkako smo u crkvi Marije Pomoćnice na Knežiji u Zagrebu gledali premijeru kazališne predstave Mala Terezija. Sjećamo se (a možemo obnoviti gledajući DVD sa snimkom predstave) kako je Mala Terezija iz Lisieuxa (glumila ju je Mirta Zečević) rekla svojoj sestri Célini (glumila ju je Barbara Vicković): “Patile smo, Célino…” “Patile smo, Terezijo…”, uzvratila je Célina. “Ali, naš je tata sretan!”, uzviknula je Terezija, u izvrsnoj interpretaciji Mirte Zečević. “I vidjet ćeš, na dan mojeg oblačenja vela naš će kralj biti sretan!

Bili su to veliki trenutci, između Terezije-Céline (Mirte-Barbare) jer su govorili o nutarnjem smislu mučeništva, preko kojeg jedino dolazi Trijumf Dvaju Srdacâ. “Ono što je istinsko mučeništvo jest mučeništvo srca, nutarnja patnja srca, i to, što nitko ne vidi, ćemo trebati nositi bez da ikada budemo odvojeni.” Nitko nas neće rastaviti od ljubavi Uskrsloga i Proslavljenoga Krista, budemo li slušali malu genijalku kršćanstva: Malu Tereziju: nutarnje patiti u srcu, stalno, stalno, jer tako smo povezani na način da nam Sotona, Kralj ovoga svijeta, ne može ništa.

Ako je nešto mučilo našeg pokojnog tatu, umjetnika Duška Maleševića, bijaše: Zašto Ana Frank pati, zašto duša djeteta pati? Tako je nastalo slikarsko remek djelo: Ana Frank. Infantkinje, bile one plavičaste ili roza, jesu slika Ženskog djetinjeg genija, Sofije, Duše svijeta, koje ne smiju dopustiti da se deformiraju od straha u svijetu kojim vlada Knez Tame. “Ne boj se”, veli Terezija Célini, ne želeći biti djetinjastom, nego realnom. Knez tame nije jači.

Tu smo kod dubine pojma Nazarena, izabranika Božjeg, kako nam lingvistički iz duha Hebrejskog jezika, tumači Rabin koji je postao Kršćaninom: Eugen Zolli. Nazarenac je onaj koji dolazi iz Nazareta, a Nazaret je u odnosu na Jeruzalem ili Betlehem, vazda nešto marginalizirano, skriveno od Heroda i glamoura ovoga svijeta, nešto što je daleko od moderne fraze “Hrvatska traži zvijezdu (supertalent!)”, jer “supertalent” nikada nije dolazio iz Nazareta, Nazarenac nikada nije bio Super-talent. Nazarenca su vazda prezirali, i željeli ubiti.

Ali u Nazarencu koji dolazi iz Nazareta je smisao i bitak i spasenje jedne nacije, bilo koje. Nazarenac nam se pokazuje s naslovnice u liku A. G. Matoša Vanje Radauša. Mala Terezija /Ivana Orleanska to znaju iz vječnosti.

Desetogodišnji dječak Marinus, kojega izlažu plamenovima i zvjerima rimskoga Koloseuma, ne nastupa u televizijskom studiju Nove TV u showu Hrvatska traži zvijezdu – on daje svoj život za Krista. Super talent nije nikada mučenik.

Pred stvaranje ovog broja ZP-a slušali smo u liturgijskim čitanjima (oko Krista Kralja) poznatu nam priču o sedmorici sinova i majci, koji su zajedno odbili jesti meso žrtvovano bogovima (idolima) te su bili strahovito mučeni. Pjesnik T. S. Eliot je posumnjao kako su ti sinovi i njihova majka uopće postojali. Ali ne samo da su oni postojali, nego su i desetgodišnji dječaci u Rimskoj areni, u prvim stoljećima kršćanstva, odbijali jesti zabranjeno meso, ili se pokloniti idolima, kako nam u ovom broju pripovijeda istinita povijest Sv. Marinusa (vidi na str. 16). O. Aleksandar Men u svojim tumačenjima Apokalipse (Otkrivenja po Sv. Ivanu), ovog se puta zadržava upravo na onim porukama Maloazijskim crkvama (u Pergamu i Tijatiri), gdje se radi o jedenju zabranjenog mesa žrtvovanog idolima: “…nauk Bileama što pouči Balaka da stupicu stavi sinovima Izraelovim te blaguju od mesa žrtvovana idolima i bludu se podadu. 15Tako i ti imaš takvih koji drže nauk nikolaitski…” Otac Men nam objašnjava kako su u ono vrijeme pogani odlazili na tržnice i sve namirnice prikazivali lažnim bogovima, kako bi učinili da kršćani ništa od toga ne kupuju, i tako gladuju(!).

Priča je očito suvremena, budući živimo u vrijeme čipirane hrane, i vrlo smo blizu toga da Europska unija svu hranu prikaže idolima. U tom slučaju, tzv. blagoslovljena hrana, čak sve do duhovne hrane, Božanske mane, – morat će se na “Learyjevski način” spremati u skloništima, kako bismo preživjeli, dajući poticaja novoj epohi suvremenih mučenikâ.

***

Nakon što smo za dra Ivana Zirduma i njegovu biblioteku U pravi trenutak preveli izvrsnu biografiju Eugenia Zollia, nekdašnjeg Glavnog rabina Rima, koji se obratio na katoličku vjeru – zanimljivo je u ovom broju čitati kako isti Zolli (još prije obraćenja) meditira nad knjigama Starog i Novog zavjeta o Isusovu nadimku Nazarenac. Polazeći od čuđenja tolikih tumača da je Isus nazvan Nazarencem (po Nazaretu), iako Nazaret bijaše opskurno, nepoznato mjesto, daleko od sjaja mesijanističkih imena poput Jeruzalema ili Betlehema – Zolli briljatno dolazi do zaključka kako je Bog želio da Isus bude taj koji je učinio poznatim Nazaret, a ne obratno.

Tako dolazimo da bitnog znaka našeg vremena, u kojem su se pred nama od književnosti (umjetnosti) do politike (države) i crkve izredale blještave pojave nominirane od ovosvjetskih samozvanaca, i koji su svoju sjajnu poziciju zabetonirali stražom tajnih službi – ali im nije palo na pamet kako bi sudjelovali u krvavoj sudbini Nazarenca, po kojoj uloge u povijesti raspoređuje upravo Bog, a ne ljudi.

Tu se, kod Zollia kao sveučilišnog profesora aramejskog i hebrejskog jezika, pojavljuje i briljantna meditacija o smislu pojma cvjetanja iz korijena Jišajeva:

“Mesijanističkoj nadi se pridružuje ideja jednog tzemach dawid, ‘Davidovsko cvjetanje’. Wellhausen pretpostavlja da pupanje mitachtaw treba značiti cvjetanje jedne nove dinastije; Hitzig-Haller vjeruje da treba razumijeti: ‘Pod njim’, ili ‘posvuda gdje bude prošao’, sve će se zelenjeti, sve će cvjetati. Ovo tumačenje se nalazi također u najnovijem radu H. Schmidta. Selin objašnjava: ‘On se zove tzemach, pupoljak, jer će propupati iz svojih korijena, iz svojeg temelja, ili će se podići, težit će prema visini, dospjet će do visine’. Činjenica njegovog pupanja koja daje ime tzemach, ‘Pupoljak’, što bi bila personifikacija, sinteza, posljednji izraz pupanja.”

Cvijet koji procvjetava, tako se zove još jedna knjiga “istinske mame”, Marije Quattrocchi, koju je napisala na nagovor i koncept svojeg sina svećenika, don Paolina, priznajući da je zamišljajući taj procvjetavajući cvijet, pomišljala na miris tijela i duše vlastitoga sina (pogledati na str. 35). Možemo o tome meditirati nad sudbinom desetogodišnjeg mučenika u Rimskoj Areni, Sv. Marinusa, jer taj se cvijet rascvjetao kao “crveno cvijeće mučenika” (Péguy), kao crveni Matoš na naslovnici, a nije čekao aplauze TV-Nove u emisiji Hrvatska traži zvijezdu.

Cvijet kakvog svijet još nije vidio” – zamislio je i profesor slikarstva Duško Malešević, među svojim učenicima, o čemu uvjerljivo piše u Teoriji umjetnosti (u Splitu su spriječili da studenti o tome saznaju! – čitaj na str. 68)

Konačno ovu uvjerljivu lingvističko-teološko-književnu igru na temu cvjetanja, razvijao je i urednik u romanu Cvijet bola, gdje se često poziva na arhetip modernoga romana, Joyceova Leopolda Blooma (Bloom = engl. cvjetanje, cvijet!), za kojega se u romanu otkriva da je mason, i da cvjeta na način masonski, a ne katoličko-irski.

Pitanje koje postavljamo ovim brojem je stoga: može li se procvjetati mimo Nazareta-Nazarenca-Mučenika, dakle samo ovosvjetskim novcem Bruxellesa, koji odbija Nazarenca, i nisu li pravi Cvjetovi koji se rascvjetavaju isključivo oni iz drveta Križa? Konačno u ovoj aporiji se krije, otkrili smo konačno, i smisao famoznih lutkicâ-djevojčicâ-pupoljakâ slikara Duška, koje je tako dojmljivo osjetio u Beču 1960. pred Velazquezovim Infantkinjama.

Od tuda krvavi cvijet u paukovoj mreži kipara Radauša na naslovnici ovog zelenog broja, u ovoj zelenoj godini, koja je zelena na jedan svjetliji način nego ona Jubilarne godine 2000., kada su četiri broja ZP-a bili također zelena, ali tamno zelena, nadajući se da bi se, kako Gospa reče don Gobbiju, svijet mogao zazelenjeti Velikim Cvijetom, Trijumfom Dvaju Srdaca – iako tako nije bilo stoga što je još potrebno s Nazarencem patiti, patiti i patiti, prije nego što osjetimo miomiris Novoga neba i nove zemlje, da shvatimo da je i Zeleno mistička boja, koja u nama priprema neviđene pupoljke iz korijena Jišajeva.

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Trijumf Dvaju Srdaca (XLIII) - ZP 51.

“Solovljev se nalazio u nesvakidašnjoj situaciji. Tijekom sporog procesa izgradio si je mentalnost supstancijalno katoličku, bez ikakve sumnje: upravo budući savršeno pravoslavan postao je katolik i upravo budući savršeno katolik osjećao se pravoslavnim.”

Baš u habsburškom glavnom gradu Hrvatske našao je izdavača za djelo na ruskom jeziku.

Asnaghi: Ljubavnik Sofije

Svaki puta kada pravoslavlje ostaje vjerno sebi samom, ono je nositelj pročišćenja koje dolazi iz vjernosti Kristu. I još, Pravoslavna crkva, hraneći ljude molitvom, povijesno je cijelom svijetu dala najbolje od sebe same: u njoj se slobodno izrazio genij Duha svetoga.

Bartolomej I. u interviewu Iliji Marechalu (Le Figaro, 1994.)

Mi same ćemo zanijekati i proturječiti jedna drugoj. A to će biti kada Čudo dođe.

Conchita Antonii Gonzales

Pa, što da velim? Oh, evo! Ne mogu se sjetiti je li Nati (Aniceta) bila jedina tamo ili ne, ali nikada neću zaboraviti kad je u ekstazi upitala: ‘A kad svi prestanu dolaziti amo, i kad nitko više ne bude vjerovao, tad ćeš učiniti Čudo?’ Tako sam čula da je rekla, ništa više. Tad će Čudo doći, kad svatko prestane vjerovati, čak i svećenici, nitko, tad će Čudo doći. Tako sam čula… ‘Sve ćemo poricati, obitelji, također…’ Tako sam čula u Conchitinoj kući, i to je istina. Možda to nisam točno navela, ali sam tako čula.”

Antonia Gonzales

“Ali, znala dam da ga sljedi tajna policija, čak i kad je dolazio k nama doma.”

Marijana Popieluszko, majka ubijenoga i sada beatificiranoga o. Jerzya

“Postoji takozvana ribica-pilot koja je velikoj ribi pilot, vodilica, zubna čistilica, korisni nametnik, priljepuša koja uz velikana nalazi zaštitu i hranu, a među ostalim ribama “manjih mogućnosti” izaziva zavist, pridružni image i općenito važnost. Tako je po sebi neznatna i “bezimena” ribica, u sjeni neke opasne morske psine stekla u očima ribljeg svijeta – ugled, ime i moć.”

Duško Malešević: Demokracija

Meditirajući u ovom broju odnos Crkve i Države na jedan dublji način (kakav možda prije i nije bio meditiran), a povod je državni posjet Benedikta XVI. Ujedinjenom Kraljevstvu (Velikoj Britaniji) s beatifikacijom čovjeka koji se usudio u ime Crkve i Krista suprotstaviti Državnom bezobrazluku više nego itko u 19./20. stoljeću, ako se izuzme Rus Solovljev (kardinal John-Henry Newman) – dolazimo do zanimljivih zaključaka. Slučaj Ujedinjenog Kraljevstva i Engleske s Anglikanskom crkvom pokazuje da Duha Svetoga u Državi nema, i da samo stoga se Država nema šta petljati u gibanja Crkve, kao i da na ljudima koji Duha Svetoga nemaju nije red da sjede u prvim klupama na nedjeljnim misama, kako se to događalo u Engleskoj, a danas se događa u englezirajućoj Hrvatskoj jednako (čemu uostalom i čestitati Kurbam bajram muslimanima, kao Josipović muslimanima u Zagrebu, ako je on ateist?) Ako Bartolomej I. veli da se u Pravoslavnoj crkvi “slobodno izrazio Duh Sveti” i da ON predstavlja temeljni dar Pravoslavne crkve Europi i čovječanstvu – tada Njega sasvim sigurno nema u Državi, ponajmanje u Europskoj uniji zamišljenoj na gušenju suvereniteta i anti-degaulleovskoj vladavini internacionalnog kapitala.

Živimo u vremenu u kojemu Goli otok postaje atrakcija za turiste, a međunarodni homoseksualci na ogromnom kruzeru dolaze u Dubrovnik, držeći se, zaljubljeno(!) za ruke, i trošeći novac na Stradunu, dobro primljeni od Dubrovčana (jer svatko tko troši – dobro je došao u Hrvatsku) – što najbolje pokazuje mazohizam današnjeg vremena, kao i Hrvatski katolički mazohizam (zar nisu Hrvati zaslužili što su dobili?) Počeli smo donositi stoga i misli Duška Maleševića o Politici i Državi, koje nam osvješćuju taj proces mazohizma ljudi bez Duha Svetoga, koji misle da će uz pomoć tajnih službi stvoriti civilno i građansko društvo, u kojem će Goli otok postati turistička meka – stvorivši raj s golf terenima na Srđu za sebe, a pri tom uz pomoć Ministarstva zdravstva pobiti cijeli hrvatski narod koji još Duha Svetoga ima (ostatak domoljuba i vjernika).

Kao što piše Duško:

“Rečenoj zbrci pojmova i to je moguće, no tada nam neće biti centar Moskva a ljetovalište Sibir, već Bruxelles i Haag za odmor. Umjesto Brijuna mogli bismo zauzeti Goli otok kojeg su komunisti zahtijevali za sebe…”

Kada to čitamo jasno nam je zašto je general Čermak završio u Haagu, a Duško ubijen u bolnici. Ta dvojica muškaraca suviše su bili superiorni homoseksualno-mediokritetsko-sluganskom hrvatstvu nakon 2000.

Takvom čovječanstvu, kojemu trebaju tajne službe da bi živjelo svoj glamour – ostaju posve nerazumljive rečenice poput one upotrebljene za Solovljeva, koji je sâm – kao Newman, kao o. Men – bio na meti državnih tajnih službi i od njih kontroliran: “upravo budući savršeno pravoslavan postao je katolik – i upravo budući savršeno katolik osjećao se pravoslavnim.”

Samo savršen katolik može razumijeti pravoslavnog brata – ali ako se do toga već dođe strmim i trnovitim duhovnim putem (poput sportaša koji osvaja zlatnu medalju na Olimpijskim igrama) – onda se završava kao Mel Gibson, Solovljev, Newman, o. Men, ili Jerzy Popielusko – prati te državna tajna služba, odriče te se “tvoja” crkva, gone te “anonimni letci”, kao nedavno urednika ZP-a s porte Gospe od Zdravlja u Splitu – i na kraju te bace u Wislu, ili ti rasjeku lubanju (s leđa), ili te stave na sve židovsko-masonske naslovnice novina kao nasilnika-preljubnika (iako si jedini u Holywoodu koji je ostao vjeran svojoj ženi i djeci – Mel Gibson.)

Kada se jednom shvati da Država (anglosaksonska) ima tajne službe da bi kontrolirale Duha Svetoga u narodu (kontrola intelektualacâ, njihove e-mail pošte i mreže po svijetu), killeri Duha Svetoga – shvatit će se da njoj nije opasan Bil Laden, nego baš on – Duh Sveti. Jer kada bi Njega pustili na miru, ne bi bilo razloga da Država ne odumre – i nastupi Trijumf Dvaju Srdaca. Ali to ne bi bilo dobro za njihov Kapital, zato se svim silama bore da Država ne odumre, dok ne poubijaju sve vjernike i domoljube. Tada će im ostati samo roblje.

Kao što je Dušku Maleševiću preko svojeg sluge odgovorio direktor Hrvatske banke za obnovu i razvoj: “Kredite dobivaju oni kojima krediti nisu potrebni.” Dakle oni koji su dovoljno bogati, ali ih samo smetaju pneumatoforosi (nositelji Duha Svetoga) da posve zavladaju svijetom.

Ništa drugo nego to nije Benedikt XVI. svjedočio u Velikoj Britaniji (koja je zavladala svijetom ne u ime Duha Svetoga, kako je želio još isusovac La Colombìere), nego u ime Države (“Kraljevstva”).

Ubojstvo Duha Svetoga (kojega su ubijali i u Hrvatskim katoličkim misijama desetljećima, u ime državnih principa), povlači za sobom i pokušaj ubojstva Oca i Sina, što odgovara izdaji Domovine ili oceubojstvu –  a to je najstrašniji zločin. Šta je drugo oceubojstvo kada Država nalaže kako se u crkvama ima moliti, a to se zbivalo u Engleskoj stoljećima, pa od tuda (i od nikamo drugdje) Engleska deformacija čiji smo svjedoci.

Prošli, jubilarni broj ZP-a (50.) bio je u znaku povezanosti srdacâ majke i sina, pri čemu se temeljnom znaku Dvaju Srdaca prikazala majka urednikova, Maja Dolenčić-Malešević, ali i ona “mamma vera” (istinska mama) koju pratimo nekoliko godina: Marija Beltrame Quattrocchi. U ovom pak broju imamo razgovor s “trećom istinskom mamom”, poljskom seoskom ženom Marijanom Popieluszko, majkom od tajne policije praćenoga i konačno ubijenoga (bačenog u rijeku Vislu) oca Jerzya Popieluszka. O. Jerzy je mučenik komunizma u vremenu nakon Stepinca, Mindszentya i ostalih, dakle početkom osamdesetih, pred tridesetak godina. Interesantno je danas, 2010., čitati kako je tog pobožnog i “bezazlenog” svećenika pratila “poljska” tajna policija, i na kraju ga okrutno ubila. Interesantno je to za sve one koji ne vjeruju da bi se to moglo događati 2010. (jer, vele oni, živimo u “demokraciji”), dok sve govori da se to danas događa više nego i u vrijeme Stepinca, i u vrijeme Popieluszka, samo što se ne želi priznati još više nego u vrijeme ove dvojice. Tom je pitanju između ostalog posvećen ovaj broj. Majka o. Jerzya, Marijana, je znala da tajna policija prati njezina sina, ali se nije bojala. Razlog je u njezinom predanju Bogu.

U ovom broju možemo čitati od Solovljeva kako su bitni elementi čovjeka i ljudske vrste, u tzv. prirodnoj religiji, prehranjivanje i prokreacija. Od tuda, da bi se prehranio i rodio djecu, nakon izlaska s nedjeljne mise, postat ćeš u društvu kanibal. Ipak, smisao Kršćanstva, pa i savršenog katolika, nije da postane kanibal, i da se boji reći da mu brata (koji je jači kršćanin od njega) prati tajna policija radi toga što je duhovan. Ako su jednoga Vladimira Solovljeva mogli napustiti gotovo svi kršćani zato što se u Zagrebu družio sa Strossmayerom i napisao djelo o teokraciji – samo znači da kršćanstvo nije u masi, nego u pojedincima, koje baš stoga prati i kontrolira tajna policija.

Bilo kako bilo, mi čitatelji Zlatnog pera, ne postojimo radi novca, prehranjivanja, prokreacije i kanibalizma – nego poradi Kristove ljubavi koja nas drži na okupu. Od tuda i kolovoška smrt našeg prevoditelja Isusovih poruka Johnu Learyu – Stjepe Kutleše – za nas znači zajedništvo s “one strane sestrice smrti”, jer povezani na Nebu i zemlji, mi smo Zajednica ujedinjena u Duhu istinske Crkve, koja ne želi biti Antikristova crkva (a takva danas postoji, i sljepcu je jasno) – naprosto stoga što nema smisla izdati Isusa radi stvarnosti koju nam nude ljudi iz Države.

Još nešto: Gospa je djevojčicama u Garabandalu šezdesetih godina rekla da će se Čudo (dakle poraz Antikristova projekta) pojaviti kada i sami mještani Garabandala i vidioci neće više vjerovati u ta ukazanja i poruke. Ako je tako, čini se da je to vrijeme došlo, pa smo stoga i preveli članke o Garabandalu.

Odnos crkve i države, taj lajt motiv ovog broja, prisutan je u meditacijama o. Aleksandra Mena o Apokalipsi, pogotovo kada grad Pergam definira mjestom “na kojem se zbio prvi sukob između Crkve i države, u kojem su bile prve žrtve.” No, već u Apokalipsi, tumači o. Men, Bog veli da progoni neće trajati dugo (upotrebljava se simbolički period od deset dana, još od proroka Daniela, rezerviran za progone ili pogrome), pa se stoga o. Men čudi onima koji Otkrivenje po Ivanu drže mračnom knjigom, kada je to nasuprot najsvjetlija knjiga čovječanstva, budući govori o globalnoj pobjedi nad tamom Zla.

Nečija “svjetlost” očito ne supsumira u sebi pobjedu nad tamom, nego suživot s tamom. A to ne bi bilo dobro za nas, koji smo “radikalni”, i želimo samo od Krista obećanu Svjetlost, Svjetlost, i opet: Svjetlost. Zato odnos Crkve i Države ne može i neće nikada značiti toleranciju Tame od strane Svjetlosti: nego progon Sinova Svjetla, i potom, pobjedu Svjetla. Papa beatifikacijom Newmana u Birgminhamu, na žalost (za one koji bi “toleranciju”) ukazuje upravo na to, baš kao i beatifikacijom o. Popieluszka u Poljskoj: do kraja se borio protiv zla.


Trijumf Dvaju Srdaca (XLII)

Jednom riječju, ispovijedamo bez rezerve vjeru crkve jedne, svete, katoličke i apostolske.

Bartolomej I., Ekumenski patrijarh

“Porođajne muke su prošle. Svijet je predan Antikristu.”

Naša Gospa Kristini Gallagher, 29. ožujka 2010.

Ujedinjeni svi oko jedinstvenog kaleža – eto vizije koja je obišla svijet iz Konstantinopolja, godine 1991. kada je Bartolomej I. dolazio na stolicu Ekumenskog patrijarhata. Trijumf Dvaju Srdaca je tako kalež ujedinjenja. Doista smo s radošću za ovaj broj preveli divan govor Ekumenskog patrijarha prigodom ustoličenja, jer nas on učvršćuje u viziji kojoj je ZP posvećen.

Početkom mjeseca svibnja u gradu Zagrebu pedesetu godišnjicu svojeg umjetničkog stvaranja, ali i svojeg majčinstva, obilježavala je jedna majka-umjetnica-vjernica: Maja Dolenčić-Malešević, čija se slika iz 1979. (Obitelj) nalazi na naslovnici ovog broja. U kontekstu ZP-a urednikovu majku je zgodno postaviti kraj Marije Beltrame Quattrochi, što se konačno i nudilo tijekom posljednjih godina, a u romanu Cvijet bola, u jednom poglavlju, majka književnika Dimitrija uspoređena je u svojoj nutrini i kreativnosti s Marijom Beltrame. Trebalo bi to proučiti. Dvije Marije.

Ono što je važno naglasiti jest da Trijumf Dvaju Srdaca doslovce znači potpunu sjedinjenost srdacâ majke i sina, kao najdublju točku kozmosa, što je lijepo na kraju svoje Teorije umjetnosti izrazio i Duško Malešević:

Taj dualizam Dva Srca o kojima Bogdan priča, Marijino i Kristovo, jest najdublji pojam, najdublji pojam čovječnosti u povijesti čovječanstva.” “Ima li većih svetinja od tih, od Raspetoga Boga zbog čovječnosti, i Ranjene majke, zbog gubitka svoga sina?

Majčinstvo, koje tako zorno i ganutljivo progovara iz Majine slike Obitelj, taj ženski genij, možemo upoznavati i preko riječi, koje primjerice Bruno Cigognani piše o Mariji Quattrocchi:

“Želim da mnoge i mnoge budu majke koje bi slušale i sljedile vaše riječi, kršćanska majko. ‘Svijet’ je uvijek bio antikršćanski; danas je, čini mi se, više nego ikada. Ona je izvršila dobro djelo. Neka sjeme ne padne na kamen, nego neka naširoko bude plodno.”

Ili, povodom knjige Istinska mama (Mamma vera):

“’Istinska mama je tu autorica’, piše u predgovoru mons. Evasio Colli, biskup Parme, izvlačeći temeljni karakter knjige, zajednički, uostalom, svim djelima spisateljice: ‘Stranice su to koje bijahu življene prije nego napisane; stranice koje stoga prizivaju evanđeosku hvalu: ‘Tko će djelovati i podučavati, bit će velik u kraljevstvu neba’’ (Matej 5, 19).

Istinska mama je ona koja nas vodi istinskom životu, koja nije samo mama tijela i duha, nego također ona Boga u nama.”

Neobično jest da paralelno s ovim prilozima o “istinskoj mami”, sustvarateljici i suotkupiteljici univerzuma, imamo i priloge o ekumenizmu, posebno poglavlje o Solovljevu, gdje se pripovijeda o njegovoj posjeti Hrvatskoj, odnosno biskupu Strossmayeru u Đakovu. Te stranice pokazuju najdublje istinsko poslanje i urednika ZP-a, i valja ih dobro pročitati, upućujući i na ono što je urednik napisao o Solovljevu u djelu Rimski dnevnik.

Sljedeći pasus se odnosi na boravak Solovljeva u Đakovu:

Solovljev je bio u gostima u nekom samostanu i zadržao se duboko u noć u razgovoru s jednim redovnikom. Kad se želio vratiti u svoju ćeliju, stupio je u hodnik gdje su u mraku sve ćelije bile iste, i zatvorene. U tami mu nije uspjelo pronaći vrata svoje ćelije, ali ni vratiti se nazad u ćeliju redovnika kojeg je upravo napustio. Također nije želio nikog smetati za vrijeme noćnog počinka. Zato je filozof odlučio provesti cijelu noć razmišljajući u laganoj šetnji gore-dolje koridorom koji se najednom učinio tajanstvenim i zastrašujućim.

Noć je bila duga i tegobna, ali konačno se pojavi zora i njen prvi tračak omogući filozofu bez problema pronaći vrata svoje ćelije pored koje je cijelu noć prolazio amo-tamo ne prepoznavajući je. A Solovljev je pri tom mislio: Isto tako je s onima koji traže istinu. U svojim traženjima, dok bdiju u mraku, često prolaze posve blizu nje, a da ju ne dotaknu, sve dok trak svijetla…

Za ovaj broj smo preveli i esej o odnosu Sv. Ivana Damaščanskog prema Islamu. Učinili smo to stoga, što je u samom početku osvajačkog Islama ovaj crkveni otac u Islamu prepoznao “prethodnicu Antikrista”, a to je jako aktualno (vidi i don Gobbija).

“Regija je u svim efektima postala za sve dar al-Islam. Za obične ljude, osim za obraćenike, svakodnevni život bijaše pitanje preživljavanja, u strahu od zatvora, opresije, i konačno smrti. Ivan Damaščanski, koji živi i piše u kontekstu osvajačkog Islama, nam dopušta da uvidimo njegove osjećaje kada govori, također ako ne kao povjesničar, o ‘dominantnoj herezi – ili ‘kultu’ – Išmaelita’, koje u nedvosmislenim pojmovima karakterizira ‘prethodnicima Antikrista’!”

A kada smo već kod anti-Krista, zgodno je upozoriti na jedan znak: zmiju koja se obavija oko stupa, što je znak od davnina za medicinare. Što čine Ministarstva zdravstva u današnjem globalnom totalitarizmu, između “industrije lijekova” i savjesti pojedinih doktora, upozorava već i Isus Learya:

Narode Moj, viđenje ove otrovne zmije u jednoj kući, predstavlja činjenicu kako je zmija-Sotona upuzala u vašu vladu. Vaša nova vlada tražit će više pobačaja, nadzor nad vašom zdravstvenom njegom, početak obveznih smart kartica, a kasnije čipove u tijelu i planirani stečaj prekomjernim trošenjem iznad raspoloživih mogućnosti.

Načini ubijanja su mnogi. Postoji i kleveta. “Klevetnički jezik je gusjenica koja mrlja najljepše cvijeće i na njemu ostavlja odvratan trag svoje sluzi”, veli Ivan Marija Vianney, čije nam se propovijedi potrudio prevesti Milan Šapina, na svršetku godine svećenika (150 godina od smrti župnika Arškog). A Bog je dao da u biblioteci Dva Srca objavimo i Otac Pio proziran Bogom, u prijevodu fra Stanka Pavlovića.

Papa će u srpnju u Londonu proglasiti blaženim kardinala Newmana, koji je govorio: “Njezini početci (početci Crkve) nipošto nisu mjera svih njenih mogućnosti ili njenog značaja. Na početku nitko nije znao što je ona i što sve može. Jedno vrijeme miruje, ogledava snagu svojih udova, opipava svoj djelokrug, ima pokušaja koji propadaju, čini se da neodlučna stoji na putu koji je pred njom. Pomalo tetura prije nego li se vine u određenom pravcu.

Slika Obitelj iz 1979. je misterij, ona je ikona proslave od blagdana Srca Isusova 2009. do Srca Isusova 2010.


Trijumf Dvaju Srdaca (XL)

(3.2.2010) - Uvod u siječanjski broj Zlatnog pera

To bi bio dobar orkestar – katoličko pravoslavni, ili pravoslavno katolički, kršćanski orkestar, koji bi štitio kršćanske korijene Europe i kršćanske vrijednosti.

Nadbiskup Kondrusiewicz, povodom susreta Pape Benedikta XVI. i Hilariona Alfejeva u Castel Gandolfu, rujna 2009.

Bratski se dijeli među slobodnim zidarima.

Iz Pisma Camille Claudel svojem bratu Paulu.

Potpisujući danas čak 40-to otvaranje našeg tromjesečnika s naslovom Trijumf Dvaju Srdaca, jednostavnom računskom operacijom dijeljenja broja 40 s 4 (koliko ZP-a izlazi godišnje) dobivamo da smo tim naslovom otvarali časopis tijekom 10 godina, ili tijekom jednog desetljeća(!).

Stvar nevjerojatna, pa bi se netko maliciozan mogao upitati nismo li mi uzalud čekali taj “Trijumf” deset godina, a on može biti neće doći nikada, kada i 20 godina nakon pada Berlinskog zida (koji je značio veliku nadu za sve nas) o tom fenomenu govore Josip Manolić, Slavko Goldstein, i ostali…

Ipak, mi smo čekali Trijumf Dvaju Srdaca, i “nove Duhove”, doista deset godina, pa i nadali smo se da će do toga doći već 2000-te jubilarne, jer su nam to, među ostalim znakovima vremena, potvrđavali sámi Isus i Marija preko don Gobbija, Kristine Gallagher, i skoro svih mistikâ, prorokâ današnjice, pa ipak – odgoda traje već deset neumoljivih godina, godina pustinje, križa, patnje, osamljenosti i marginalizacije, strašnih muka posljednjeg vremena, koje uključuju čak i genocide i fetusne juhe, sve do potpunog izlaska urednika ZP-a iz javnoga života i tzv. “javnog mnijenja”.

Sumnjam da ćemo i nastupajuće brojeve našeg časopisa otvarati nekim drugim naslovom, pa trajalo to i nastupajućih deset godina, do 2020. (ako možemo povjerovati da će ZP u ovoj Apokalipsi trajati toliko, da je Duh Sveti, koji ga nosi, toliko jak!).

Ipak, pogled unatrag deset godina ne može a da nas ostavi ravnodušnim. Dovoljno je listati Zlatna pera, primjerice od plavih brojeva 1999. (jer smo se sada opet vratili na to plavilo, koje je 1999. značilo godinu Boga Oca, počeli smo širiti i Oktavu Nebeskom Tati!), preko zelenih 2000., crvenih 2001.,…, – pa se uvjeriti kakvi su trijumfi bili.

Zar Ekumenski susret u Sarajevu svibnja 2000. možemo okarakterizirati drugačije nego veličanstvenim trijumfom? Ili “premijeru” predstave Mala Terezija na Knežiji, veljače 2001.? Ili ekumenske susrete 2002., prezentacije knjiga W. Weiblea, Faustine Kowalske, itd, itd.

Sve je to snimljeno na video kazete (sada DVD-i), može se pogledati, te, ako su nas poslije 2003. (počev od anonimnih letaka iz Splita) klevetali, zadavali nam patnju, i tjerali nas na marginu društvenog života, u samu bolest, ludilo i smrt – ne možemo negirati da su se veliki Trijumfi Dvaju Srdaca, čak sve do Prvog Duškovog dana na blagdan Srca Isusova lipnja 2009., zbivali preko ZP-a.

Pravilno je reči da smo kroz Žalost i Žrtvu – živjeli Trijumf.

I to samo horvatzki jal može negirati, brišući stranice povijesti.

A što je Zlatno pero značilo u hrvatskoj povijesti sve smo bliže da budemo svjesni, ili svjesniji, vraćajući se evo, siječnja 2010., nakon jedne spirale, ili obrtaja povijesnog točka, na plavu boju.

O. Philip Bebie, potom i sam Conchitin dnevnik, koji nam otkrivaju tajne Garabandala, pogodni su i za meditaciju nad pitanjem 2010.: Zašto je Trijumf odgođen?

Jedan od odgovora koji daje ovaj broj ZP-a jest: možda je Bog želio da preko nas prijeđe valjak apsolutnoga Zla (vjerojatno gori od Solženjicinova i Tereljina Arhipelaga Gulag, ili vremena prve Udbe iz knjiga vlč. Ante Bakovića, ili pak iz romana O’Briena) – kako bismo zavapili Bogu, i samo od Njega, preko praštanja u strahovitoj patnji, ishodili konačno Sjedinjenje s Njime(?).

Kako je to učinio primjerice i Alojzije Quattrocchi, jer čitamo:

“…Ako je Bog oprostio nama naše nedostatke prema Njemu bez da bismo mi oprostili našoj braći njihove nedostatke prema nama, ne bi bila sva pravednost. Ne izvršavajući njegov savjet za oproštenjem, mi smo u voljnom i teškom grijehu. Voljnom, jer ako se žestokost može shvatiti negodovanjem kao posljedicom srdžbe koja ne ide iznad oprostivog nedostatka, ne može se ustrajati, hladne krvi, u srdžbi bez prijelaza na osvetu, što je voljno neprijateljstvo. Teško: već teško poradi same voljnosti: teško jer u potpunosti vrijeđa najveći zakon, najveću volju Božju, zakon ljubavi. I ako mi jesmo i hoćemo ostati u grijehu, zašto naš Gospodin nikada bi trebao biti dobar i milosrdan prema onome koji ne želi biti milosrdan prema sebi samome?

Pravedno je, s druge strane, jednostavno pravedno, i to je naš dug pravednosti, osim poslušnosti Bogu, oprostiti onome koji nam čini zlo; jer također mi jesmo učinili mnogo zla, tim istim osobama i drugima. Ako bismo na isteku dana – i što reći na isteku godine, što misliti na isteku našeg postojanja – zbrajajući i videći zlo koje smo učinili našim instiktivnim ili hotimičnim pokvarenostima, s našim više ili manje kažnjivim egoizmima, s nesmotrenostima, nepažnjama…jednostavno bismo se plašili sebe samih. Stoga oproštenje drugima je apsolutni uvjet kako bi nama moglo biti oprošteno.”

Tu se spajamo s teološkim svijetom Izaka Sirca, koji nije priznavao pravednost (držeći je čak opačinom!), misleći da se samo u Milosrđu i Ljubavi spajamo s Bogom. Kako objašnjava Hilarion:

“U očima Izakovim, milosrđe (mrahmanuta) nije kompatibilno s pravednošću (kinuta):

‘Milosrđe se suprotstavlja pravednosti. Pravednost se sastoji u jednakosti između dva tanjura u bilanci koja se održava u ravnoteži, jer svakome daje po zasluzi…dok milosrđe jest vapaj i pietà provocirana dobrotom. Ona čini da visi bilanca od strane svih, ne kažnjava i one koji bi to zaslužili, te usaglašava koji ima pravo na dvostruku rekompenzaciju. Eto zašto je očigledno da milosrđe čini dio ispravnosti, a pravednost dio izopačenosti. Upravo kao što trava i vatra ne mogu koegzistirati na istom mjestu, tako pravednost i milosrđe ne mogu suživjeti u istoj duši.’”

Pa ipak, što pomisliti kada su i sami Afrički biskupi, na svojem saboru usred Rima, dovedeni da pred Bogom kriče, i to listopada 2009.: Zar ovdje nitko sposoban i željan zaustaviti sve ove zločine spram čovječnosti?

Abortivni holokaust, fetusna juha, cijepljenje protiv svinjske gripe, ubojstvo ruskog svećenika Sisojeva.…Piše dr. Miravalle:

“Kina je postala nacija koja bez imalo grižnje savjesti abortira svoje vlastite buduće generacije. Tu je na djelu sotonina krajnja pobjeda. Je li ovaj gubitak savjesti i ponosa, kao i nasljeđena prava na ljudski život, izravna optužba za ateistički komunizam? Zar nisu ovom kineskom terorizmu nad majčinom utrobom pridonijeli i utjecaji zapadnog morala, hedonizma, ultimativnog egoizma, sekularnog humanizma i materijalizma? Bilo kako bilo, kombinacija svega, pridonjela je kineskom genocidu, a on toliko rastužuje Boga, koji stvara i ljubi etničku jedinstvenost Kine…”

Što je to “Sotonina krajnja pobjeda”? Vjerojatno kada sami narodi, kineski, afrički, hrvatski,…, pristaju bez glasa, bez grižnje savjesti, na utrnuće svijesti o vlastitom tijelu, bitku, poslanju?

I što pred tim grozomornim, šarenim izbornim balonima prikrivenim zločinima, znači onaj, još od vremena Sv. Margarete Alacoque, dobro poznati prizor, kada Isus nudi Svoje Srce jednoj redovnici (sada Jozefi Menéndez):

“’Josefa, prepusti mi svoje srce!’

“Prije no što sam uspjela odgovoriti, Isus mi ga je uzeo”, nastavila je. Osjetila sam snažnu bol, a On je odmah nakon toga izvukao žarku iskru ognja iz Svojega Srca i pustio neka mi padne na grudi. O, moj Isuse...to je previše...”

“Ali, On je nastavio: ‘Dopusti Mi učiniti to...dopusti Mi...to je ljubav. Plamen Moje Ljubavi zauzet će mjesto tvoga srca, ali ga neće pritom spriječiti osjećati i ljubiti; naprotiv, što je ljubav snažnija, ona je i prisnija...A sada, provedimo dan u revnosti, žaru i prisnosti: Ja za tebe, a ti za Mene.

“I otišao je”, zapisala je Josefa, “odnoseći sa Sobom moje srce.”

Zar je doista istina da kada Isus otiđe, odnoseći naše srce, a ostavljajući nas s Njegovim u našim grudima – da tada možemo proći i kroz najgoru Apokalipsu, s izgledima da ugledamo Trijumf?

Čak i kada slušamo kako piše sirota Camille Claudel: “Sada sam kao glavica kupusa izgrižena od gusjenica, čim nikne novi list, već napadaju.” Tako je i pokojni slikar Duško Malešević: bio glavica kupusa izgrižena od hrvatskih gusjenica…


(01.10.2009) - Uvod u srpanjsko-listopadski broj Zlatnog pera

Evo nas pred još jednim dvobrojem, koji je kao i prethodna dva (2005. i 2008.) opravdan, budući su njegovi plodovi romani Dva Svjedoka i Cvijet bola, a sada i dvije likovne monografije. Naš interes u posljednje vrijeme za Garabandal u ovom se dvobroju zrcali u dugim prilozima redovnika pasionista o. Philipa Bebiea Upozorenje, i O. Gustava Morelosa Conchitin dnevnik. Dovršit ćemo ih u sljedećem broju, a oni nam doista izvanredno objašnjavaju duhovnu bit garabandalskog fenomena u teoriji i praksi. Budući je travnja ove godine umrla jedna od vidjelica, Mari Loli Lafleur, preveli smo iz garabandalskog časopisa informativno i članak Barrya Hanrattya Žena vjere. Mari Loli je bila jedina vidjelica koja je znala točan dan tzv. Opomene (ili Upozorenja), ili gledanja svih nas u Božjoj Svjetlosti Pet Minuta (o čemu se govori u romanu Cvijet bola). Vjerojatno je to velik znak našeg vremena, kojeg treba biti svjestan, barem preko ZP-a.

Polako dovršavamo i dugi hod kroz djelovanje Majke svih naroda iz Amsterdama, čiji je autor p. Paul Maria Sigl. Očekujemo pojavu ove knjige u biblioteci Dvaju Srdaca. Dovršavamo također i potresnu povijest kiparice Camille Claudel, očekujući također knjigu u istoj biblioteci.

U Crkvi Jednoj možemo čitati prijevod zanimljivog interviewa s Carigradskim patrijarhom povodom velikog Katekizma Katoličke crkve, zatim nadasve razgovor dra Darka Gašparovića s makedonskom pravoslavnom književnicom Ljiljanom Kotevskom Plevneš, povodom njezina prijevoda na makedonski Povijesti jedne duše Sv. Male Terezije iz Lisieuxa (Makedonija je zapravo centar europskoga i svjetskog ekumenizma). Mnoge će iznenaditi književna djela posljednjeg crnogorskog kralja Nikole I. Petrovića (Pjesme – Pisma – Govori – Despa), te početak Životopisa Sv. Vasilija Ostroškog, čudotvorca i iscjelitelja. Ti su prilozi plod urednikovog dugog boravka u Boki kotorskoj (Crnoj Gori) ovog ljeta.

Ekumenski je i članak R. Moynihana u Papi Svjedoku (Patrijarhovih prvih 100 dana): radi se o vivisekciji ekumenskih naznaka i plodova (u odnosu na Papu i Katoličku crkvu) prvih sto dana Moskovskog patrijarha Kirila.

Ipak, u Vijestima-reportažama naći ćemo na čemu je ustvari bilo težište u ovih pola godine koliko je proteklo od posljednjeg ZP-a: izložba Duška Maleševića u Zagrebu i prezentacija dvije likovne monografije roditelja urednikovih (Četvrta samostalna izložba D. Maleševića u Zagrebu – Prvi Duškov dan, 19. lipnja 2009. – sjedinjeni monografijama – od Vrbnika do Boke kotorske). Počinjemo najavljivati i Duškovu Teoriju umjetnosti, kao što i donosimo ono što su nas neki molili: opširniju biografiju urednikova oca.

Završavamo s Riječju mistika – najnoviji govor Neba Kristini Gallagher (“Moja djeco, molim vas da čitate znakove vašeg vremena”), – te fascinantni govor opomene iz Nigerije – Patricia A. Fason: Predragocjena Krv, moćna pobožnost tijekom vremena Antikrista.

Naravno da u ovom opsežnom izdanju ZP-a ima još članaka koje će privući analitičko oko: Talmud – židovska knjiga Zla, ili Misticizam i književnost Anadee Čupić.

Surađivali su prevoditelji: Fra Stanko Pavlović, Boža Rabo, Zdenka Kasapić-Foret, Stjepo Kutleša, Silvana Madunić, Aleksandra Chwalowsky, Milan Šapina, Anđelko Debanić.


Trijumf Dvaju Srdaca (XXXVI.)

(29.09.2008) - Uvod u listopadski broj Zlatnog pera

Naš je časopis takav da svaki broj započinje Trijumfom. Ali, Trijumf Dvaju Srdaca dolazi preko Patnje suobličene Kristu preko Marije, i preko onog oblika Patriotizma i Viteštva o kojem nam govore Gospa svih nacija iz Amsterdama ili romani o Gralu (Perceval). Trijumf o kojem govorimo u prvom redu dolazi iz otajstvenog dijaloga duše sa Stvoriteljem.

“Trijumf socijalizma” pak kojeg smo gledali u Kini, Pekingu, tijekom Olimpijskih igara, jest trijumf izvanjskog lijepog lica iza kojeg se kriju mnogi zločini (za vrijeme samih Igara nestao je još jedan biskup, a pekinške trgove “demokracije” i javnog glasa obljetala je policija u civilu). U zrak podignuti gimnastičar iznad “Ptičjeg gnijezda” (stadion), parodija je na svetost, a djevojčica koja lijepo pjeva ali nema lijepo lice, pa je zamjenjena drugom djevojčicom – prava je slika komunističke duše. Ima pravo Marko Francišković, pišući da danas svi uzvikuju na naciste (i Thompsona), a na Olimpijadi se koriste nacističkom simbolikom: Baklja i kolektivistički ritual.

Ovaj broj ZP-a nam otkriva kako se dvije pravoslavne zemlje, Rusija i Srbija, suočavaju sa “svoja dva lica”, ili s “dva pravca kojima imaju krenuti”, a pred koje su postavljeni ubojstvima Romanova (1918.), i Obrenovića (1903.)

Jer, Obrenovići, i Romanovi, su danas slike tragedije svih obitelji, kako Moynihanu veli jedan pravoslavni svećenik:

I kako budemo napredovali u tom projektu, shvatit ćemo da patnje jedne obitelji, obitelji Nikolaja i Aleksandre, oca, majke, sinova i kćeri, svih likvidiranih, može podsjetiti na sve obitelji, te da podsjećanje na smrt Romanovih može biti važan trenutak za rusko društvo. Sve obitelji trebaju Crkvu, i Crkva treba sve obitelji. I mi mislimo da članovi kraljevske obitelji, u njihovom mučeništvu, trebaju postati službeni zaštitnici obitelji u Rusiji.”

Onim čitateljima koji naš časopis čitaju pažljivo desetak godina, nije promaknuo kontinuirani interes za misterij ubojstva carske obitelji Romanovih, srpnja 1918. u Rusiji, a potom sudbina Rusije u ovim devedeset godina od ubojstva do danas: do proglašenja svetom cijele obitelji (Nikolaj i supruga Aleksandra, s četiri kćerke i malim sinom), nakon mnoštva iscjeljenja i uslišanja molitvi upućenih njihovim ikonama, i konačno do Requiema kojeg je tim povodom 17. srpnja 2008. u najvećoj ruskoj crkvi Svetog Spasitelja komponirao svima nam poznati episkop Beča Hilarion Alfejev (vidi reportažu Roberta Moynihana na str. ) Prisjećamo se članaka o Romanovima, posebice onih iz crvenih brojeva ZP-a 2001., kada je ikona Nikolaja II. Romanova krasila i srpanjsku naslovnicu. Bila je to konačno godina kada je sam urednik ZP-a posjetio Rusiju, što je zabilježeno u zapaženoj reportaži.

Čitateljima književnog djela Bogdana Maleševića također nije promakla identifikacija piščeva sa sudbinom posljednih careva, zvali se oni Karlo Habsburški, Aleksandar Obrenović (tema romana Dva Svjedoka i Cvijet bola), ili Posljednji kineski car iz Bertoluccijeva filma. Iz tekstova koje imamo u ovom broju, očito je da je život cijelih nacija određen stavom koji se zauzima prema svojim smaknutim carevima, monarhijama i konačno Crkvi samoj. Primjerice, drama Romanovih, kakva se prikazuje iz pera R. Moynihana, na 90-tu godišnjicu smaknuća od strane komunista, postaje tako dramom i svih ruskih obitelji na pragu 21. stoljeća.

No, isto je i sa Srbima, glede Obrenovića, kako piše mladi Vidan Bogdanović:

«Nema li većeg cinizma, da zaverenici još dok tela kralja Aleksandra i kraljice Drage leže izrešetana u susednom Dvorskom parku, „obnaroduju“ ustav, kojim je dinastija Obrenovića jedina koja može da vlada Srbijom, i po kome je porodici Karađorđevića onemogućeno to pravo!»
Obiteljska drama u slučaju urednika ZP-a od lipnja ove godine postaje obilježena i nenadanom, preranom smrću njegovog oca, slikara Duška Maleševića. Danas čitatelji ZP-a znaju da iza našeg tromjesečnika u prvom redu stoji umjetnička i vjernička obitelj Maleševićevih, čiji je predak također kompozitor Josip Stolzer Slavenski – pa je u ovom broju vrlo interesantno sagledati i neke paralele poistovjećenja obiteljske drame Maleševićevih, sa sudbinom i posljednjih careva. Kao da onaj drugi smjer kojim nacije mogu poći, i kojim je pošla (barem većim dijelom, neprepoznatljiva “Republika Hrvatska”), a to je kapitalizam, gradnja ogromnih arena za rukomet na uštrb staraca, nesmisao za umjetnost i religiju, i njegovanje tijela s idolima među sportašima, konačno s vrhuncem trijumfa Ljevice na Olimpijskim igrama u crvenoj komunističkoj Kini – jest naizgled gotovo pregazio ovaj naš smjer: kršćanstva, kršćanske umjetnosti, ekumenizma, Romanova, a čega je kao žrtva pao i otac urednikov, Duško (čitaj na str.   ).

No, episkop Hilarion Alfejev, kojeg toliko forsiramo na našim stranicama, jer ga neobično cijenimo, i držimo ključnom figurom ekumenizma, velika je naša nada i nada univerzalne Crkve. Njegovi multi medijalni pothvati, sa spregom muzike, teatra, čitanja, filma – kao da su sinkronizirani s idejama urednika ZP-a, pa u ovom broju, u članku prof. Ane Kotevske, pokazujemo da je i Josip Stolzer Slavenski, u svojoj mistikom i religijom nadahnutoj glazbi, težio sintetičnom teatru (vidi na str.  ).

Imali smo tako pravo što smo 2008. obilježili crnom bojom Requiema. Ona je u znaku našeg tate, Duška, koliko i Romanovih, ali i pjesnika Zlatka Tomičića, Solženjicina, o. Mate Žlimana…Drama naših obitelji u biranju između dva puta, ali i čista borba za biološki opstanak.

Kako zaključuje Robert Moynihan:“Isto je točno s nacijama. Ako nacija postavi potrošnju kao maksimalni broj ‘dobara’ za mjeru svojeg zdravlja i uspjeha – svoju ‘veliku nacionalnu produkciju’ i svoju ‘veliku nacionalnu potrošnju’ – tada će i nacionalni karakter biti označen tom odlukom. Nacija će postati poznata po broju banana, ili piva, ili barela nafte, koje konzumira. Nacionalni će karakter postati usredotočen na ono što je ‘svjetsko’, na stvari ovoga svijeta i vremena.

Ali ako nacija ustanovi za sebe cilj produkcije koliko je moguće više duša koje će dijeliti Božju svetost, ta će nacija postati znana po broju svetih duša koje iznosi, i broju djela dobrote, istine i ljepote koje te duše izvode tijekom svojeg zemaljskog života.

Dva se puta postavljaju pred nacije, kao i pred individue. Jedan vodi prema svetosti, i životu, drugi…u suprotnom pravcu.”

……

Svetac kojeg predstavljamo u ovom broju, Vinko Ferrerski, obraćao je Židove:

Židovi Toleda, obraćenici u vjeri, pretvorili su svoju sinagogu u crkvu,  pod naslovom naše Gospe.”

Obraćao je Židove u velikom broju u biskupiji Valencija, u kraljevstvu Leona. U to vrijeme Židovima je od kralja i crkve bilo ponuđeno krštenje ili progon, čak uništenje. To ga je nagnalo da počne raditi među njima. Teško je ocijeniti koliko je bilo obraćenika, ali najbolji njegovi autobiografi procjenjuju da se radilo 25.000 Židova i oko 8.000 Maura.

Vinko je govorio s propovjedaonice: ‘Znate, da mi imamo radosnu vijest. Svi Židovi i Mauri Valladolida su obraćeni.’ U Valladolidu je obratio rabina, koji je kasnije postao poznati biskup Pavao od Burgosa.

Bilo je sličnih vijesti i iz gradova Toledo, Huesca, Zaragoza…”

Inna Gould nam pak poručuje da će se “obraćenje Rusije dogoditi kao izravan rezultat velikog Čuda u Garabandalu” – a njezin suprug, William Guold veli:.

“Tako sam sada uvjeren da je današnja komunistička vlast u Rusiji gora nego li pod ondašnjim komunizmom. Naša Gospa nije rekla ništa nova što i sam nisam znao o ponovnom preuzimanju vlasti od strane komunista, a koje će biti izvedeno na tradicionalni vojni način, nekom vrstom Blitzkriega od istoka do zapada. Pa, zar nije i sam padre Pio govorio o nekakvoj 'tiraniji koja će se preko noći spustiti s neba na zemlju, tako da će se jednog dana moderni čovjek probuditi i vidjeti da je porobljen…' To je scenario koji mi ima smisla. Stotine milijardi dolara koje su iznijete vani, a kontrolirani su od Rusije, mogu financirati mnoge 'crne' operacije. Tko može reći, da su ovi fondovi kontrolirani samo od strane Rusije, a ne i od nekih drugih, nama nepoznatih?”

U kontekstu ovih zločina, postoje i zločini prema umjetnicima, naneseni od raznih Direktorijata za umjetnost s galeristima koji se umrežuju, a čega je žrtva bila i Camille Claudel: “Krajem 19. stoljeća vladao je u privredi bezobzirni liberalizam, a tržište umjetninama bilo je dirigirano. Privatne galerije, onako kako su nam danas poznate, koje bi  se brinule o nekom umjetniku, omogućavale mu godišnje izložbe i kontakte s kritičarima, bile su tad tek u povojima, ako se izuzmu samo neki trgovci kao Durand–Ruel, Vollard i Bing, ali i Nadar kod kojeg su impresionisti mogli samostalno izlagati. Pa ipak tih nekoliko uvaženih trgovaca slikama nisu otvorili prostor za kiparska djela.”

Mi znamo zašto je to, i kuda smjera. Isus veli Learyu: “Narode Moj, ova prazna stolica s egipatskim znakovima predstavlja stolicu moći za Antikrista. On će otići u Egipat da primi pomazanje od vrhovnog svećenika Sotone i bit će postavljen za Europsku Uniju, ali će kratko vrijeme vladati, a Ja ću okončati njegovu vlast…”

Doista, tko je taj koji će, kada mu se život približi kraju moći prisvojiti pravo na riječi Sv. Pavla (2 Tim 4,7): 'Plemenitu sam borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao’?

Hoće li to biti oni koji idu za Romanovima i Obrenovićima, putem Križa, putem Bleiburga – ili pak oni koji poradi izbora i demokracije pohađaju Bleiburg, te čak i Križ žele oduzeti na križ raspetima? Poput jednog onda anonimnog građanina Gospića, koji se lancima vezao za stup iz protesta prema generalu, i potom postao ministar – da bi general završio u zatvoru?

Korčulanski slikar Lujo Lozica, poznati hedonista, je barem, napravivši za crkvu Križni put, izjavio da mu se „to gadi“. Priznavši da mu se Put Križa gadi, barem je bio iskren i nije imao političkih i „demokratskih“ interesa, poput danas jednog Milanovića, bruxelleskog piuna, koji putuje u Bleiburg..


Trijumf Dvaju Srdaca (XXXV.)

(21.07.2008) - Uvod u travanjsko-srpanjski broj Zlatnog pera

Kada se pogleda prošli, siječanjski broj ZP-a (40), onako crn, s onako prijetećom naslovnicom, pogotovo nakon pročitanih tako oštrih nekih članaka (kao što je onaj o pismu hrvatskih biskupa povodom političkih izbora prošle godine) – netko bi se mogao uplašiti. Pa ipak, kada se pogleda naslovnica ovog dvobroja, iako je i dalje crna, ona nosi poruku Garabandala: dakle obećanje Gospe Karmelske iz kantabrijskog sela da će sva Tama biti osvjetljena, i da ništa neće ostati skrito. Da će Svjetlo Božje doprijeti do najdubljih jazbina ljudskih intriga. To je najava takozvanog Upozorenja, kada ćemo se svi vidjeti u Božjoj Svjetlosti. I, nakon Upozorenja, u, i nad Borikom u Garabandalu (kojeg vidimo na naslovnici) sljedit će veliko Čudo.

Nitko se, prema tome, ne treba bojati za Zlatno pero, i “kuda ono ide”: ZP ne ide u tamu, iako, poput mediokretskih kršćana ili krivih proroka, ne želi reći da je tama svjetlo, kada tama ne može biti svjetlo. ZP ne može reći da je tama svjetlo, a svjetlo tama,- kada to tako nije. Ali ZP će uvijek najavljivati, evo sada preko Borika u Garabandalu, da Svjetlo Božje dolazi pokazati tamu i rastjerati je.

U tom smislu, i tekst u prošlom broju (barem je to bila nakana urednika) nije želio dovesti u pitanje naše biskupe, nego samo dati do znanja da su politički izbori i njihova “demokracija”, zajedno s Europskom unijom iz Bruxellesa, istinska tama i sotonizam našeg vremena. Zapravo, nije Hrvatska nastala na “zločinačkom pothvatu”, nego je na zločinačkom pothvatu nastala Europa iz 1992. godine Jeana Monneta, što zorno pokazuje tekst preveden u ovom dvobroju (De Gaulle protiv Jeana Monneta).

De Gaulle je za svojeg glavnog neprijatelja držao čovjeka koji je djelovao iz tame, i koji je bio “genij zla”: “oca Europe iz 1992.”, čovjeka koji je želio uništiti suverenitete nacija, i na tim ruševinama stvoriti sopranacionalno čudovište, koje danas vidimo da pred nama izranja kao Europska Unija. Taj čovjek se zvao - Jean Monnet. Veliki general de Gaulle je bio jedina snaga koju je Europa imala da se obrani od ove paukove mreže zla, ali interesantno, da kada već nije bilo velikih ljudi, intervenirao je sam Bog preko Gospe, objavivši jednoj nepismenoj Irkinji s Kristovim stigmama, Kristini Gallagher, godine 1992., da preko ugovora u Maastrichtu do vlasti dolazi Antikrist (dali smo tiskati drugo izdanje Žalosti, Žrtve, Trijumfa, biografije Kristinine, kako bi to naši čitatelji mogli dalje iščitavati.)

U tekstu Jean Monnet: De Gaulleov najveći neprijatelj, možemo pratiti kako je istinska Europska unija nastajala na posve drugim temeljima nego ova današnja, u kojoj je pobijedio “genij Zla Jeana Monneta”: “U istini, u posljednja tri desetljeća, što smo poznavali kao EEC i, kasnije, EC, nije ono što je izronilo iz Rimskog ugovora, nego što je izronilo iz de Gaulleovih i Adenauerovih snažnih promjena i transformacija tog ugovora.”

A evo tko je bio Jean Monnet: “Treba biti naglašeno da, niti u ustanovljenju EEC-a, niti u ovom komitetu, nije Monnet bio deus ex machina, iako on može biti izvorno karakteriziran kao genij zla. Djelovao je kao glavni internacionalni operater struje jednog svijeta, i snažnih internacionalnih financijskih interesa koji su učvrstili ovu struju. On je bio, kako ga je nazvao Churchill, ‘prvi međunarodni civilni sluga’, ili, drugim karakterizacijama, ‘prvi federalni civilni sluga zapadnog svijeta’. On je bio također, mnogo dublje, vodeća povezujuća točka i aktivni princip akcije da se dovedu zajedno svi rasuti brandovi, vrste, i konci oligarhije, iznad nacionalnih točaka referenci.”

Monnet je dakle bio ona vrst “Eurokrate” kakvi danas tijekom političkih izbora niču u Hrvatskoj kao gljive poslije kiše, i trebalo je hrvatske biskupe upozoriti na istinsko stanje stvari. To su ti “komitetlije” današnjice, oni koji nas vode u “Uniju”, koji pobjeđuju na izborima, a ustvari se radi o komunistima koji ponovo dolaze na vlast, kako je vidjelice upozorila Gospa u Garabandalu. Da je njihov cilj sotonska Totalitarna država, pokazuje sama činjenica da, kada se nisu mogli riješiti de Gaullea, pribjegli su “konačnom rješenju”: ubijali su generala preko plaćenih ubojica mnoštvo puta (nije de Gaulle ubijao anonimno njih, nego oni njega):

“De Gaulle je preuzeo inicijativu, 5. rujna 1960., kada je na press konferenciji lansirao ideju europske političke kooperacije među vladama Europe sastavljene od nacija-država. Njegove političke izjave su gađale Monneta i Komitet, izazivajući jednako paniku i bijes između komitetlija.”

I: “Treba biti naglašeno da u vrijeme prijateljske izmjene između Monneta i njegovih američkih prijatelja, američki State Department i CIA jesu masivno bili uključeni u subverzivne pokušaje u Alžiru i Francuskoj, i naposljetku jedan pokušani fašistički puč protiv de Gaullea, kao i nekoliko ozbiljnih pokušaja ubojstva francuskog predsjednika.”

A razlog zbog kojeg su Eurokrati unajmili plaćene ubojice, bilo je jednostavno ovakvo de Gaulleovo rezoniranje o ujedinjenu Europe:

“Sada, što su realiteti Europe? Koji su stupovi na kojima je možemo graditi? Uistinu, to su države, koje su, prihvaćam, vrlo različite međusobno, svaka ima svoju vlastitu dušu, svoju vlastitu povijest, svoj vlastiti jezik – ali države, koje su jedini entiteti obdareni pravom da određuju, i autoritetom da djeluju. Vjerovati da nešto može biti efikasno, izgrađeno za akciju, i da može biti od ljudi odobreno, ponad i izvan država, jest himera.”

Pa ipak, iako su za De Gaullea stupovi na kojima se ima graditi Europa suverene nacije, iako to, preko Amsterdama, poručuje i sama Majka svih nacija – uprkos tome mi smo i dalje dužni biti vođeni od Mesića, Sanadera, etc., koji robuju Jeannu Monnetu i njegovim himerama.

Kao urednik ZP-a želio bih i da hrvatski biskupi progovore o tim realitetima Europe, prije nego što nas plaćeni ubojice sve maknu sa scene, pokazujući definitivno da je Europa Jeana Monneta zločinačka organizacija, koja nema nikakve veze s europskim narodima i njihovim genijem. Činjenica pak, da je urednik ZP-a duhovni sin nadbiskupa Frane Franića, samo dodatno izražava činjenicu koja se hoće zaboraviti: da je ovaj nadbiskup imao snage ići protiv svih, protiv komitetlija, - izvan i, (na žalost) unutar crkve.

Inače, kako nam objašnjava bizantijski laik iz 14. stoljeća, Nikola Kabasilas, pričešćivat ćemo se, i sakupljati oko Stola Gospodnjeg, na šizofren način, kao šizofrenici: govorit ćemo jedno, raditi drugo.

“Kakva strašna stvar primiti Kristovu Krv, prolivenu za otkupljenje zatvorenika, dok ti držiš robom drugog čovjeka! Koji sram sudjelovati za istim stolom s onim protiv kojega se boriš!”

Urednik je travnja ove godine poduzeo hodočašće kroz Španjolsku: Put Svetoga Grala i Garabandal. Svjedočanstva putovanja posijana su diljem dvobroja, preko fotografija, i nekih tekstova, dok će se glavnina moći čitati u romanu Cvijet bola. No, u mjesecu svibnju svjedočili smo opet razornim katastrofama, zemljotresu u Sečuanu, poplavama u Mianmaru, zemljotresu u Čileu…To je razlog zbog čega smo preveli mnogo o Kristini Gallagher i Kući Molitve (razgovor J. Albina s o. McGinnityem), kao i neke od poruke danih Kristini 2005. i 2006., s opisom današnjih neuobičajenih razornih zbivanja, tsunamija, zemljotresa, uragana, poplava, požara…Ovi prilozi jasno pokazuju da “prirodne nepogode” danas obilato nadmašuju one prijašnjih vremena, da su neobjašnjive znanošću, te da su povezane s činjenicom da “se čaša prepunila”, i Bog više ne može podnositi moralno stanje čovječanstva i nacija. Jer, kako veli garabandalska vidjelica Conchita, ima nešto tisuću puta gore od zemljotresa: to je naše suočenje s Bogom: "Da, Upozorenja se treba bojati – tisuću je puta gore od zemljotresa." (Conchita nekoj Španjolki 22. listopada 1965.)

Bilo je onih koji su ZP kritizirali radi Johna Learya i “privatnih objava”, pa ipak, poslušajmo još jednom što Isus veli Learyu 28. prosinca 2007.: 

"Narode Moj, nemojte se tako priviknuti na udobnost vašeg doma i vašu imovinu koju ne možete napustiti u roku od jedne minute. Pokazujem ti kako bi neka slučajna oluja mogla uništiti vašu kuću, i sve što imate. Sve je u ovom svijetu prolazno i sutra ga nema. Radi toga, ne trebate se tako olako vezivati na vaše imanje da ga ne možete napustiti. Dolazi jedno vrijeme u Velikoj nevolji kada ćete morati ostaviti sve iza sebe i bježati u neko sklonište da spasite svoj život i zaštitite svoju dušu. Ne bojte se ovog vremena jer Ja ću biti uz vas da vam priskrbim sve što vam je potrebno, bilo duhovno ili tjelesno. Nemojte baš gomilati stvari samo za svoje dobro već budite spremniji dijeliti sve što imate s drugima. Vaša ljubav da pomognete bližnjemu pomoći će vam da se uravnoteži kazna za vaše grijehe."

Što se tiče apokaliptičkih nepogoda i njihovog odnosa s grijehom i kaznom, u teološkom smislu, dobro je pročitati komentare o. Mena na Apokalipsu.

Činjenica jest da, dokle god bude izlazio naš časopis, očito će započinjati nadalje Trijumfom Dvaju Srdaca, što želi reći da je naš časopis proročki, i da gleda rasvjetliti tamu koja prekriva budućnost, najavljujući veliki prodor Svjetlosti. Ali zato uvijek iznova valja donositi članke koji pokazuju velik smisao patnje za ostvarenje tako velikog cilja i ideala.


Trijumf Dvaju Srdaca (XXXIII.)

(05.10.2007) - Uvod u listopadski broj Zlatnog pera

“Suverena povijesna veličina vokacije generala de Gaullea, - bilo da je on jasno o tome vodio računa ili ne – jest da je jednim udarcem bacio nisko jednu zgradu u kojoj Francuska više nije mogla živjeti, i koja ga je prije ili kasnije bila pokopala pod svojim ruševinama. Ovo društvo nije više živjelo od stvarnosti, nego od privida. Što je bilo ostalo od prestiža i hijerarhija onog dana – jednog od najodlučnijih koji ikada bijaše – kada je general de Gaulle obznanio primirje kao jedan zločin, što je ustvari i bio?” – tako piše Georges Bernanos o generalu de Gaulleu, a što možemo čitati u ovom broju u izvrsnom eseju Vincenta Berkelmansa Slobodni glasovi ne umiru…, koji je ustvari jedna izvrsna paralela između političara De Gaullea i književnika Bernanosa, koja se naslanja na paralelu Peguy-de Gaulle iz prošlog broja, i uopće sve što u tekstovima o de Gaulleu donosimo u našem časopisu. Ta “zgrada” koju je de Gaulle srušio bijaše Poredak Francuske pod maršalom Petaineom, pa Bernanos dalje piše: “Ponavljam da denuncirajući Petaina, i u osobi Petainea elite koje je taj mizerni starac pokušao spasiti nauštrb Francuske, general de Gaulle je definitivno razbio okvire starog francuskog društva”

I dalje: “Ako se nije htjela revolucija, mnogo je bolje bilo promatrati Petaina, Petain bijaše zaglavni kamen prijeratnog Poretka, i ako je taj red nadživio duge mjesece  katastrofu koja ga je trebala razbiti u komade, to bijaše manje njemačkom snagom nego po moralnoj kompliciranosti Demokracija, koje se uostalom nisu još konsolidirale od Maršalova pada, i preferirale bi tisuću puta da ga danas vide na mjestu generala de Gaullea.”

Genijalni Bernanos je ovdje prozvao svaku Demokraciju (a mogli bismo reći i anglosaksonsku ideju Poretka europskih država) koja bi iz svoje “izborne kuhinje” “tisuću puta radije” iznjedrila za vladara jednog Petainea, nego de Gaullea, koji za te iste demokratske glave predstavlja i dan danas “Lošu Savjest”.

Čitateljima sada postaje jasno zašto smo im tako dugo pred oči stavljali lik “usamljenika iz Colombeya”, generala de Gaullea, koji je malo cijenio “izborne kuhinje”, meketanja nemoćnih staraca iz masonskih loža (ona Zgrada koju je General srušio bijaše upravo slobodnozidarska Francuska), a nasuprot, imao je vlastiti ugovor s Francuskom, kojeg samo oni koji su mladi duhom mogu vidjeti. Uopće ne sumnjamo da je i naš general Gotovina bio degaullist u pravom (ovom) smislu riječi, u onom smislu o kojem Bernanos genijalno definira tu riječ, i da je imao pravo Gotovinin odvjetnik Mičetić rekavši da optužba francuskog sudstva protiv hrvatskog generala potječe iz činjenice da je Gotovina bio degaullist, prema tome rušitelj te zgrade izgrađene iz demokratske izborne kuhinje, dakle masonskih loža.

Normalno je da tim i takvim tekstovima kakav je Berkelmansov ciljamo i na predizborno vrijeme u Hrvatskoj. Kada ovaj broj ZP-a izađe izbori će već biti tu, ali mi malo cijenimo tu demokratsku kuhinju, tu igru u kojoj se natječu piuni demokracije da bi zauzeli svoje pozicije moći, vlasti, novca i časti ispod trona koju je Laž preuzela od Istine. Jedan de Gaulle nikada ne bi sudjelovao u izbornoj kuhinji kakva je danas Hrvatska, budući je Duh Ideala i djetinstva, duh Ivane Arške u njega bio daleko jači od logike Kapitalizma, autocesta, automobila, banaka i Profita. Konačno smo definirali pravo lice Đavola, čiji su atributi upravo gore navedeni, i mi uopće ne dijelimo lekcije “katolicima” za koju stranku po “katoličkoj nauci” imaju glasovati (pitanje abortusa, i ostalo), nego velimo da uopće ne treba glasovati, i sudjelovati u toj smješnoj kuhinji, jer na izbornim listima Duha dostojnog čovjeka – nema.  Hrvatska je odavna izdala de Gaullea, i opredjelila se za Petainea.

U onu zgradu koju je de Gaulle srušio, svakako spada i cionistička arhitektura svijeta, što nam je u jednom od prošlih brojeva objasnio i Roger Garaudy. Cionisti de Gaullea voljeli nisu, ali ne zato što on nije priznavao žrtve Holokausta. De Gaulle je žrtve Holokausta priznavao, ali nije priznavao “demokratsku kuhinju” moći, vlasti, banaka, profita, i vladanja svijetom na temelju Holokausta. Isto je tako i sa svim Papama modernog vremena, od “osuđenoga” (u Yad Vašemu) Pia XII. (vidi tekst Pod atakom), do Benedikta XVI. čiji smo posjet Auschwitzu prikazali pred godinu dana, u listopadskom broju 2006. (br. 35.), u kontekstu židovske teme koju dalje pratimo s člancima i fotografijama dnevnika Eretz Izraela. U ovom broju nastavljamo taj fotografski dnevnik tridesetih godina u Izraelu, a donosimo tekst o najsvežijem diplomatskom skandalu u Jeruzalemu čiji je protagonist papinski nuncij u Izraelu, nadbiskup Antonio Franco, koji je 15. travnja ove godine odbio biti nazočan na Danu sjećanja na žrtve Holkausta u Yad Vašemu naprosto stoga što je u tom Memorijalnom muzeju prisutna fotografija Pape Pia XII. s titlovima koji iznose poznati negativan stav prema njegovoj ulozi spram Židova. Nuncij Franco je jasno dao do znanja da on časti i želi častiti sve žrtve, ali ne u duhu laži, dakle potrebno je jasno prikazati koliko je Pio XII. učinio za Židove u njihovom spašavanju (više nego ikoji pojedinac ili institucija među “Pravednicima naroda”). Taj i takav stav je izazvao pravu lavinu negodovanja u izraelskim medijima, koji su špotajući nuncija jasno pokazali da su cionistički a ne (ortodoksno) židovski, i da im je manje stalo do žrtava, a više do jedne politike, pod čijim su patronatom (anglosaksonskom), a koja sigurno nije bila niti vatikanska, niti degaulleovska.

Vatikanska, ili degaulleovska politika naime cijeni žrtve, i to sve žrtve, iz jedne više točke koja sigurno nije “demokratska” i interesna, nego je u duhu Teologije Marije kao Suotkupiteljice, gdje čitamo:

“O Marijinim patnjama znamo vrlo malo iz Sv. pisma. Izvanjski bilo je to jedva vidljivo. Ipak časovi pod križom u Marijinom životu bili su najtamnija noć, tamnija nego sve noći koje su mistične duše doživjele i pretrpjele u povijesti Crkve. Tako piše papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Redemptoris Mater. Stoga govori Arnold od Chartra, prijatelj i učenik Sv. Bernarda, da je na križu izvršena žrtva na dva oltara; prvi je Srce Marijino, drugi je Kristovo Tijelo. Pri tome nipošto ne zaboravlja Sveti otac da je Marija supatila ne samo duhovno, nego i tjelesno sve patnje sa svojim Sinom:

‘Bila je volje Očeva da ona (Marija), koje je bila pozvana na najveće sudjelovanje u tajni Otkupljenja, potpuno bude sjedinjena i dijeli sve boli Raspetog, sjedinjujući u želji, spasiti svijet, svoju volju s njegovom.’”

Dakle trgovanje patnjom nije u Duhu Božjem, iako može biti u duhu Demokracije. Pokazao je i to svibanjski susret Bush-Benedikt XVI. (vidi tekst Andrea Kirk Assaf u rubrici Papa Svjedok) gdje se vidi kako je Papi u diplomatskom podtekstu razgovora s Bushem o Iraku važno koliko su ugroženi kršćani na Bliskom Istoku (najugroženiji), a o čijoj patnji se nitko od demokrata ne pita, jer ima svoju interes-politiku na temeljima tuđe patnje.

U svakom slučaju mi koji svaki broj ZP-a započinjemo Trijumfom Dvaju Srdaca znamo kao se odnositi prema patnji i prema bilo kojim žrtvama, pa tako i židovskim. Za nas patnja nije sredstvo našeg Profita ovdje na zemlji (Demokracija i izborne kuhinje), nego našeg nutarnjeg Preobraženja u Duhu Istine. Mi patnjom ne trgujemo, nego se pomoću nje čistimo od trgovine i politike demokratskog tipa.

No na koji način je u Americi, a od tuda u cijelom svijetu uzurpirana Televizija od snaga koje uvijek i svagdje više žele Petainea nego de Gaullea, može se čitati u tekstovima Srbina dra Ratibora M. Đurđevića i Amerikanca Henrya Forda starijeg.

……

Po o. Michaelu O’Carrollu u njegovom prikazu Pravoslavne crkve (vidi str. ) istočni teolog Teofan Nicejski iz 4. stoljeća zaslužuje da bude u samom središtu naših rasprava o ulozi Djevice Marije ili Theotokos kao Sutkupiteljice, Odvjetkice i Zagovornice. “Trebalo bi razmisliti i o loše informiranima među našom katoličkom braćom, koji ne poznaju golema blaga doktrine koja je nastala i širila se u Pravoslavnoj crkvi. Kada je proglašena dogma Marijina univerzalnog posredništva, jedan od glavnih svjedoka koji se službeno navode u Tradiciji, bit će ovaj veliki teolog Pravoslavne Crkve” – piše o. O’Carroll za Teofana Nicejskog tim povodom.


Trijumf Dvaju Srdaca (XXXII.)

(29.06.2007) - Uvod u srpanjski broj Zlatnog pera

U ovom broju donosimo nastavak Pobožnosti Predragocjenoj Krvi: poziv na svetost, objava Predragocjene Krvi nigerijskom studentu Barnabi. Tu nalazimo Krunicu Predragocjenoj Krvi s karakterističnim molitvenim usklikom: “O Predragocjena Krvi Isusa Krista, izliječi Rane Presvetog Srca Isusova.” Ovaj usklik ilustrira bit odnosa Predragocjene Krvi prema Srcu Isusovu, dakle i Dvama Srcima, te s pravom govorimo da pobožnost Predragocjene Krvi, posebno ova koja dolazi iz nigerijske objave s pet trećih petaka u mjesecu, sadrži u sebi nešto finalno, konačno, što zaokružuje u sebi svijet objava, vodeći spasu nas i cijelog svijeta, dakle Trijumfu Dvaju Srdaca. Zlatno pero od početaka, od 1998. do danas, pred ovu desetu godišnjicu možemo promatrati i kao svojevrsnu teološku sintezu privatnih objava, u suvremenom govoru Neba zemlji, promatramo iz aspekta Trijumfa Dvaju Srdaca, ili Dvaju Srdaca.

Ali, kada već govorimo o Predragocjenoj Krvi, to nije samo problem pobožnosti i objave, nego i kulture, pa prosto začuđuje otkriće koliko su izvori europskog romana u viteštvu, u ciklusu romana o Graalu, povezani s temom graala, dakle tajnom Predragocjene Krvi. To nam dalje otkriva i skup tekstova objavljenim u ovom broju.

Na poseban pak način valja upozoriti na način govora o nacijama i putovima njihova sjedinjenja u Europi, počev od svakog teksta o Majci svih nacija iz Amsterdama. U prošlom broju smo upozorili kako je Trijumf naše Gospe kao sjedinjenje svih nacija ilustriran pojavom zlatne ruže, kao što smo i donijeli neke tekstove, poput onog Marka Franciškovića, koji nam pokazuju kako se nikako ne smije prenebregavati nacija i nacionalno u potrazi za internacionalnim. U ovom broju imamo tekstove koji to pokazuju iz krila francuske nacije poput usporedbe velikog pjesnika Charlesa Peguya i političara de Gaullea, baš povodom teme nacije, domoljublja i internacionalizma. Svaki narod ima svoje poslanje, a koliko u to vjerujemo pokazujemo mnogim člancima koje objavljujemo. Posebno smo posljednjim brojevima zaokupljeni temama Židova, a u ovom broju imamo i, na temelju knjige Petra Vučića, jednu paralelu između karakteristika i poslanja hrvatskog i židovskog naroda.

Već dosta dugo na stranicama našeg časopisa fiksiramo temu Jeruzalema, Svete zemlje, države Izraela, židovstva i cionizma…Pogotovo je sržni bio listopadski broj 2006. godine (br. 35.), s naslovnicom Pape Benedikta XVI. u Auschwitzu, gdje smo donijeli i reportažu njegova pohoda Auschwitzu te propovijed koju je tamo izrekao. Dotaknuli smo tako čvorišnu temu 20. stoljeća, koju smo zapravo počeli razvijati od travnja 2005. (br. 29.), koji je imao blok temu Jeruzalema u svjetskoj književnosti, i uopće Jeruzalema u svjetskoj geopolitici, potom smo imali cezuru poradi smrti Ivana Pavla II. (i putovanja urednikova na Atos i u Istambul), da bismo nastavili s dvobrojem posvećenim putovanju na Atos, no uskoro smo se opet, s brojem 33. (travanj 2006.) vratili židovskoj temi, koju pratimo do danas. Dokaz tome su fotografije-dnevnik dvadesetog stoljeća u Eretz Izraelu, koje su posijane našim posljednjim brojevima, i koje nas podsjećaju na povijesni hod stvaranja države Izraela u negdašnjoj Palestini, sve do današnjih tenzija koje u cijeloj Europi i svijetu vladaju oko pojmova Holokaust, židovstvo…Fotografije koje predstavljaju dnevnik Eretz Izraela potječu, kako smo rekli, iz knjige prof. Mordecai Naora, i one su proteklih brojeva doista dobrodošlo vezivno tkivo koje prožima sve naše ostale priloge i teme. One se provlače između fotografija iz kruga amsterdamske Gospe svih nacija, Camille Claudel, de Gaullea, viteštva u književnosti, o. Aleksandra Mena, Svete Gore Atos, Carigradskog patrijarha i Pape,- svih dakle tema koje nas na kraći ili duži rok interesiraju u časopisu.

Pogotovo su se efektno te fotografije udomaćile u spomenutom listopadskom broju 2006., koji je donosio prizore iz šezdesetih godina prošlog stoljeća u Izraelu, i koji je predstavljao neposredno reakciju na “dramu oko Izraela” u srpanjsko-kolovoškom ratu te 2006. na tlu Libanona. U ovom broju imamo fotografski dnevnik tridesetih godina u Eretz Izraelu, sa svime što se tamo tada zbivalo, od politike, do demonstracija Arapa, poplava, utemeljenja novih kibuca, ili pak same arhitektonske gradnje gradova poput Tel-Aviva…Fotografski dnevnik iz Izraela nas želi podsjetiti na temu koja se već provlači šestim brojem, Židovi suprotivu Cionizma, a u koju smo prilično duboko uronili nastojeći razumjeti prilično raspršene događaje koje se zbivaju oko Izraela u današnjoj i materijalnoj i duhovnoj geostrategiji Europe i svijeta.  

Paralelno s tim fotografskim vezivnim tkivom protječu naše ostale teme kojima gradimo mozaik susreta Istoka i Zapada. Svibanj je bio mjesec velikog susreta molitvenih crkvenih pokreta u Stuttgartu, koji je još jednom iznjedrio nadu u jedinstvenu Kristovu Europu.


Trijumf Dvaju Srdaca (XXXI.)

(25.03.2007) - Uvod u travanjski broj Zlatnog pera

Na naslovnici ovog broja imamo fotografiju pape Benedikta XVI. kako tamjanom kadi noge Raspetoga, iz čijih rana na stopalima kaplje Predragocjena Krv. Prethodni je broj našeg časopisa aktualizirao ovu Krv, i kao pobožnost, ali i kao književnu činjenicu sa samih izvora europske književnosti i pismenosti: ciklus romana o Gralu i vitezova Okruglog Stola. To čini dalje i ovaj broj, već od prvog teksta o Euharistijskim doživljajima amsterdamske vidjelice.

Europa će se ujediniti oko Kaleža, a ne preko humanizma, globalizma, marksizma: to je trula grana.

Budući da smo od prošlog broja započeli s blok temom Viteštvo u književnosti, što je ustvari «nus» materijal pisanja novog urednikovog romana, Cvijet bola, ono što čitatelje mora fascinirati jest misterij koji obavija jednako povijesnu priču o Arthuru i vitezovima, kao i ustvari vrlo pobožnu i istinski kršćansku srž cijele te epopeje koja se zbivala u 5, 6. stoljeću, da bi bila zapisivana u književnosti 12. stoljeću. Srž se svodi na Predragocjenu Krv i Zajedništvo njezinih čuvara, junaka, oko Stola.

Tim više smo fascinirani kada vidimo kako ista tema zanima antikršćansku književnost našeg vremena od Da Vincijeva koda, do mnoštva drugih proizvoda trule grane europske slavne, kršćanske tradicije.   

.....

Nekoliko brojeva unatrag, otkako je urednik tu priču donio iz Hamburga, s izložbe Rodinovih skulptura, pratimo bolnu sudbinu sestre Paula Claudela, Camille. Budući se u ovom broju jednim neobičnim esejom istovremeno osvrćemo na najnoviju knjigu nadbiskupa u miru Marijana Oblaka o Claudelu – i produbljujemo vlastitu mladenačku fascinaciju dramskim djelom Navještenje Marijino (koje se konačno i objavljuje, kao mladenačka diplomska radnja urednika ZP-a, vidi na str. , a time se opet projavljuju paralele s esejom Ivana Merza Katolička tragedija, kojeg smo objavili u ZP  ), zasigurno nam se Camille Claudel, u apogeju svojeg ludila, socijalnog gubitka identiteta, konačno kršćanskog misterija Jaganjca – pričinja još reljefnijom. Tako da u njezinoj povijesti čitamo i ove retke:

“Jedina njoj bliska osoba, koja ju je voljela i nikad joj ne zavidjela, bio je njen brat, svjestan njenog talenta, no on je, osim dva duža povratka u Pariz, bio permanentno od 1893. do 1895. daleko od Europe. Ta razdvojenost brata i sestre u njenom najtežem životnom periodu imala je  presudno značenje. U trenutku kad joj je pažnja bila najpotrebnija – nakon neuspjele ljubavne veze – samo je uz njega mogla povratiti izgubljenu životnu snagu.”

Baš ti retci, ili upravo ovaj odlomak, kao da do kraja rasvjetljuju strahovitu osamljenost umjetnika u modernoj Europi predizbornih amoka bez ontologije i bez duše. U ovom broju, u svojem osvrtu na knjigu nadbiskupa Oblaka o Claudelu, koji je istovremeno i “jedno samoispovjedno zrcaljenje”, urednik ogoljava samu srž sukoba između umjetnika koji sljede svoju ontologiju, i lažljivog svijeta predizbornih utrka, što se zrcali i u odgovoru na pismo biskupu Bogoviću (vidi na kraju broja, str.  )

Prosto je nevjerojatno kako se ista situacija ogleda i u životu nama već toliko familijarnoga o. Aleksandra Mena. Podsjetimo se: počeli smo objavljivati njegovu biografiju iz pera Yvesa Hamanta u trenutku kada smo imali toliko problema u našem ekumenizmu glede fenomena Ruske pravoslavne crkve. U o. Menu vidjesmo izlaz. Izlaz za tolike naizgled nerješive situacije. S pravom u predgovoru za Hamantovu knjigu, o o. Menu piše Otac Aleksandar Borisov, župnik Crkve Svetih nepotkupljenika Kuzme i Damjana, Moskva: “Ona ističe stalnu interakciju dviju suprotstavljenih sila: na jednoj strani je vječna potraga za Božjom istinom i nesebičnim služenjem radi te istine, a s druge strane otpor koji 'ovaj svijet' pruža toj istini.” I potom: “Otac Aleksandar će ostati nepokolebljivi podsjetnik koliko osoba može učiniti u prilikama gdje je sve upereno protiv nje, te koliko je neiskorištenog potencijala u svakoj osobi.”

U trenutku kada mediji nastoje iskonstruirati «istinu» - mozaik predizbornih logistika baziranih na lažnoj ekonomiji i novcu – svako ustrajavanje persone, osobe u Istini, bilo to s aspekta svoje profesije, novinarstva, književnosti, svećeništva, profesure..., - popria dimenzije herojstva. Jednostavno pozivanje na Splendor veritatis danas postaje herojstvom, i dovoljno je samo promatrati primjer novinara Domagoja Margetića.

….

Svijet neće biti silom spašen, svijet će biti Duhom spašen” – poručuje nam Gospa iz Amsterdama, Majka svih nacija Europe i svijeta. Tekstovi koje objavljujemo u ovom broju u fra Stankovom neumornom prijevodu fascinantni su, počev od akcije širenja njezine sličice i molitve svijetom, do veze s Euharistijskim iskustvima u Amsterdamu kao središtu. U viđenjima koje je vidjelica Ida imala nalazimo cijelu teodiceju i Trijumf Dvaju Srdaca, kao na filmu. Postaje nam posve jasno zašto svaki broj ZP-a započinje tim tekstovima. Ova nas viđenja konačno privode i fenomenologiji naših ekumenskih Susreta Istoka i Zapada Europe (i svijeta). Bijeli golub koji se umjesto crnoga pojavljuje nad svijetom, crni put kojeg treba napustiti da se ne bi otišlo u propast, grana na stablu Crkve koja se pokazuje kao trula od korijena i na kojoj piše “humanizam, marksizam”, pojava zlatne ruže na nebu u vremenu proglašenja Dogme i Trijumfa Dvaju Srdaca – sve su to slike koje nas već u Duhu prenose do Trijumfa.

Obitelj Božanskog milosrđa (Bijela Ruža)

Počeli susreti Istoka i Zapada

Posljednje tromjesečje je po našem mišljenju donjelo događanja od povijesne važnosti za naš Ideal Ekumenizma, ili uopće naš Ideal. Dvije uspjele prezentacije u Beogradu Dva Svjedoka, 27. i 28. veljače, u zadudžbini pjesnika Gojkovića i na katu knjižare Geca Kon u knez Mihailovoj, sa svom paletom duhovnih poznanstava i događanja uokolo, stoje kao neki međaš apostolata prije, i onoga koji se sprema, evo neposredno izložbom ikona i predavanjem o ikonama u Franjevačkoj galeriji Osijeka, 24. i 25. ožujka 2007., a potom i izložbom Maje Dolenčić-Malešević i Tatjane Malešević u zlatarskoj galeriji, 20. travnja (petak).

Neposredno prije prezentacija u Beogradu, desili su se fenomeni prezentacija Dva Svjedoka i Solovljevljeve knjige o Antikristu (Karlovac, potom Novinarski dom u Zagrebu), gdje su dvojica naših prijatelja, dr. Zdravko Tomac i prof. Antun Abramović, prvi recenzijama u kojima je podvukao paralelu između urednika ZP-a i Solovljeva (vidi na str.  ), drugi power point predavanjima o Solovljevu i Dva Svjedoka, napravili snažni i pozitivni duhovni ugođaj koji je neposredno prethodio događanjima prigodom beogradskih prezentacija. Ne griješimo ako te prezentacije također pridružimo našim susretima Istoka i Zapada, pozdravljajući i paralelni apostolat dra Tomca i prof. Abramovića u izdavačkoj kući Detecta, preko koje je prezenatirana u Sheratonu nova knjiga generala Davora Domazeta Loše, Vrijeme klonova (a gdje je autor citirao i članke iz ZP-a).

Sve nas to raduje, i nudimo našim čitateljima da se uključe i prisustvuju na bilo koji način. Vjerujemo da ćemo uskoro našim čitateljima, koji su članovi Bijele ruže, poslati brošuru s programom Susreta Istoka i Zapada. Ipak, do tada će izvjesno proći jedna pauza, jer će, ako Bog da, urednik opet na jedno od svojih europskih putovanja kako bi mogao okončavati  drugi roman, Cvijet bola. Nastavak susreta Istoka i Zapada se može očekivati, uz Božju pomoć, nakon ljetne stanke.

 

Dobro i zlo

Jednim od radosnih trenutaka svakako držimo susret urednikov u Zadru s nadbiskupom u miru, Marijanom Oblakom, i razgovor o Paulu Claudelu (vidi str. ) Radi se o velikom trenutku za vjeru i kulturu. No, imamo i negativnih trenutaka, i nećemo ih mimoići. Članak u Zadarskom listu povodom prezentacije Dva Svjedoka u Znanstvenoj knjižnici simptomatičan je, i vrijedi dati dijagnozu bolesti našeg društva i kulture iznaliziravši ga. Također događanja u Gospiću, u odgovoru na pismo biskupa Bogovića (vidi na str. )

Urednik je u siječnju Dva Svjedoka prezentirao u knjižnicama Drniša, Dubrovnika, Šibenika, Krapine, potom u veljači nastavio u Karlovcu i Zadru. Svugdje se mogao zapaziti bojkot medija, očito namjeran, što kao spoznaja kontinuira od prošlogodišnjeg nastupa s drom Veselicom i drom Gašparovićem u Rijeci. No ono što je najpozitivnije jest reakcija duša koje prate, pomažu, sudjeluju u Bijeloj Ruži. Pjesnikinja iz Drniša, naša pretplatnica dugi niz godina, prof. Branka Grubač, nam je nakon našeg nastupa u drniškoj knjižici (u izvrsnoj organizaciji naše pretplatnice prof. Robertine Hrstić), posvetila jednu među svojim pjesmama. Tim plemenitim činom je podigla urednika toliko da više ne bi bilo moguće na nijedan drugi način, nakon svega što se zbivalo. Hvala joj od srca!

------------

Svjedok

Branka Grubač

Svjedok drugim jezikom govori

Svijet iz kojeg dolazi rijetki poznaju

Samozatajan i tih

govori istinu o nama

Navikli na ispraznost

prisutni zatečeni ostaju

Glas oholice prazninom zaječa

Bog mu je izlika

da stigne do trona

što čeka poslušne.

Začahureni u mržnji

čude se

odakle dašak ljubavi

među nama.

------------------

Prijevod Dva Svjedoka na engleski

Prvi dio romana je preveden. Sljedeća faza je suradnja s izdavačem na engleskom govornom području.

U ovom broju valja dobro proučiti tekstove koji daju naslutiti identitet između Okruglog Stola kralja Arthura, u čijem je središtu posuda Graala, i Stola Posljednje Večere na Sionu. Okupljeni oko tog Stola nam se čini junacima, danas bismo rekli vitezovima apostolima posljednjeg vremena, i ne tajimo da naš Ideal Ekumenizma, čiji smo simbol našli u Bijeloj Ruži, cilja na to: na laticama Ruže jesu najbolji vitezovi europskog Kršćanstva.

Proučimo pažljivo govor Gospe amsterdamske i u ovom broju. Taj govor sadrži smisao naših Susreta, a toliko puta objašnjava i dubinsku simboliku Ruže. Ovom prigodom zlatne:

“Zatim se otvori mreža, i umjesto riba izađoše ljudi razlitih rasa i plemena. Okupiše se oko stijene...Zatim se podiže pored stijene ljepši divniji bjelokosni toranj...Uokolo dođoše jedna za drugom dvanaest zvijezda. Ali u sredinu nad tim dođe najsjajnija Zvijezda, koja se promijeni u zlatnu ružu. Za to vrijeme čula sam glas govoriti: ‘Ona će biti uzdignuta nad sva plemena. Ona je GOSPA SVIH NARODA, koja će vam pomoći!’ Ova nebeska slika ostade dugo stajati preda mnom i zatim polagano nestade pred mojim očima.”


Pismo iz Ekumenskog patrijarhata

Ekumenski patrijarhat

Glavno tajništvo Svetoga Sinoda

Fanar, 3. siječnja 2007.

Dragi mr. Malešević,

Njegova Svesvetost Ekumenski patrijarh Bartolomej me je uputio da odgovorim na vaše pismo, datirano 16. travnja 2006.

Patrijarh vam zahvaljuje što ste mu poslali primjerak vašeg novog romana nazvanog Dva Svjedoka, i čestita vam na njegovom objavljivanju. Iako je knjiga na hrvatskom jeziku, Patrijarh je siguran da je vrijedna mnoge hvale. On također vrlo mnogo cijeni što ste knjigu posvetili njemu i Njegovoj Svetosti Papi Benediktu XVI., čiji recentna posjeta Ekumenskom patrijarhatu bijaše toliko blagoslovljena.

Isporučujući vam patrijarhalni blagoslov i najbolje želje Njegove Svetosti za Novu Godinu, ostajem

Iskreno vaš

Arhimandrit Elpidophoros Lambrianiadis

Glavni tajnik


Trijumf Dvaju Srdaca (XXX.)

(23.12.2007) - Uvod u siječanjski broj Zlatnog pera

U ovom broju imamo izvanredno važnu suvremenu objavu Predragocjene Krvi ponuđenu našem vremenu, koja izvrsno korespondira s temom Svetog Graala i Svetog Koplja iz romana Chretien de Troyesa Perceval, ili roman o Graalu. Činjenica da se na izvorima europske književnosti (viteški roman) nalazi tako produhovljeno razumijevanje Krvi Spasiteljeve, koja je jednom bila potekla, ali je i danas (12. stoljeće!) prisutna, istovremeno nas zapanjuje, ali potom i upućuje na još dramatičniju ulogu Predragocjene Krvi u našem vremenu, u globalnom srazu sa Zlom. Tako čitamo: “Časna majka Marie Chambon, francuska redovnica koja je umrla na glasu svetosti 1907. godine, predvidjela je da će konačna pobjeda Crkve nad kraljevstvom tame biti ubrzana većim čašćenjem Pet presvetih rana i Predragocjene Krvi Kristove.”

Mladi nigerijski student Barnaba Nwoye, kojemu Spasitelj u naše vrijeme objavljuje konačnu (rekli bismo) tajnu svoje prolivene Krvi (vidi str.  ), postavio je nekoliko pitanja “zbog onih koji budu željeli znati nešto više o Krunici Predagocjene Krvi”: “’Gospodine, smijem li pitati zašto 12 malih  i 1 veliko zrnce i zašto se njima obraćamo našem Ocu i Majci Mariji? Ako me ljudi pitaju, što ću im reći?’ Objašnjavajući molitvu Krunice, Isus je rekao: ‘Barnaba, svako malo zrnce predstavlja jedno pleme Izraelovo. Dok recitiraš Krunicu, moja Predragocjena Krv će obratiti cijeli Izrael, to jest cijeli svijet. Svaki put kad moliš Oče naš i Zdravo Mariju u svakom dijeliću Krunice, častiš mistične rane, patnju i Predragocjenu Krv bolnih i rastuženih Srdaca Sina i njegove Majke. Uvjeravam te da će mnoge rane zacijeliti. Moja majka i Ja ćemo biti utješeni. Umnožit će se milost Oca. Duh Sveti će počivati na tebi i moja Presveta Krv će teči.»

Ako svako malo zrnce Krunice Predragocjene Krvi predstavlja jedno Izraelovo pleme, te činjenicu da će po molitvama toj Krvi cijeli Izrael biti obraćen, mi se normalno pitamo kako bi i drugačije moglo biti da se taj Izrael spasi, ako ne po toj Krvi, suočeni s izraelsko-cionističkim temama u našem časopisu. Tek tada počinjemo razumijevati znak krvlju poškropljenih dovratnika iz Starog zavjeta, i znak Raspela u našem vremenu.

U svakom slučaju naše teme holokausta u prošlim brojevima otkrivaju nešto što možemo nazvati “trgovinom krvlju”, ili “industrijom holokausta”.

“Naša krv je bila ona dragocjena tekućina koja je Zapadnoj Europi omogućila da relativno mirno spava i da se kulturno i stvaralački razvija”, piše dr. Marko Veselica, a što je tema eseja “Dr. Marko Veselica, ili: Kako “pobijediti pobjedu” i ugledati Kroaciju” (str.  )

Kao što je već istaknuto u jednom od prošlih brojeva, ZP je časopis jednog književnika, prema tome izabrane glavne teme prate stvaralački proces nastajanja nove knjige. Blokovi tema o Carigradskom patrijarhatu i gori Atos pratili su nastajanje Dva Svjedoka, a židovske teme tijekom 2006., i sada početkom 2007. nastavljaju pratiti genezu romana Cvijet bola. Sigurno je da su čitatelji u prošlim brojevima, kao i sadašnjem, mnogo naučili, dalje uče, o židovstvu, cionizmu. Tako smo u prošlom broju, koji je fokusirao ljetni prodor Izraela u Libanon 2006., imali fotografije iz šezdesetih godina na Bliskom istoku, s vrhuncem u Šestodnevnom ratu lipnja 1967.. (izvinjavamo se što smo greškom umjesto lipnja spominjali srpanj, greška u prijevodu s engleskog “Juny-July”!), što je zapravo datum i takozvane “industrije holokausta” kako nam pokazuje prof. Norman Finkelstein, o čemu urednik piše u eseju “Finkelstein–Garaudy–Horvatić, ili: Kako izgubiti sve da bi se stekla Istina”. Radi se o tome da je jedan od najboljih profesora na Hunter Collegeu, Sveučilište New York, čiji su židovski roditelji preživjeli holokaust, Finkelstein, detektirao kako prije Šestodnevnog rata 1967. američka politika zajedno s židovskim lobijem u Americi nije uopće pitala za holokaust, koji ju nije zanimao, dok tek nakon trijumfa izraelske vojske na Bliskom Istoku, i “blitz kriegu” lipnja ‘67., počinje zanimanje za holokaust sa silnim Memorijalnim spomenicima od Washingtona do nedavno Jasenovca, kako bi se iz Holokausta izvuklo što više političke moći, novca i hedonizma.

To je naša stara tema, između “uspjeha” i “gubitništva”, “trijumfa” i “poraza”, de Gaullea i Mitteranda, pa je tako i “uspješni” prof. Finkelstein nakon spomenute knjige ostao bez katedre i “prijatelja”. No ostali su mu pravi prijatelji, što je zapravo pravi trijumf, jer pod pojmom uspjeha mi ne mislimo na ljudski uspjeh, nego na Trijumf Dvaju Srdaca u nama.

Tako da su ovim brojem nadalje posijane dokumentacijske fotografije, crteži i karikature iz knjige dra Mordecai Naora (s jeruzalemskog Židovskog sveučilišta, rođ. 1934.) Dvadeseto stoljeće u Eretz Izraelu, ovog puta o povijesti židovskog prisustva u Palestini od početka 20. stoljeća do 1933., kada nacisti počinju svoj pohod u Njemačkoj. 

Prateći Papina putovanja, nakon značajnog predstavljanja njegova poslanja i govora u Auschwitz-Birkenau u prošlom broju, željeli smo u ovom zahvatiti njegov posjet Valenciji, srpnja 2006., prigodom 5. svjetskog susreta obitelji, a blizini značajne relikvije Svetog Kaleža (Graal). Međutim, stvari se odigravaju tako brzo, pa je logično da smo težište bacili na Susret u Istanbulu (Papa i Carigradski patrijarh) pola godine kasnije (28. studenog - 1. prosinca). Svi mediji su vrlo iscrpno izvještavali o Papinoj posjeti Plavoj džamiji, Aja Sofiji, i dakako da je pri tome sam unutarnji, duhovni smisao Papina posjeta (ekumenizam, interreligijski dijalog s islamom, ohrabrenje malenoj kršćanskoj pastvi u Turskoj), bio u drugom planu pred dramatičnim “terorističkim” prijetnjama. No upravo ta drama između vanjskog i unutarnjeg, do krajnosti aktualizira roman Dva Svjedoka urednika ZP-a, koji je posjetio Bartolomeja I. svibnja 2005. godine, i koji je prošao tragovima Pape Benedikta XVI. (Aja Sofija, Fanar, Efez, plava džamija) godinu i pol dana prije (što nije prvi puta da urednik otprilike godinu dana prije dolazi na mjesta gdje će doći Papa ili nadbiskup: primjerice posjet Beogradu 2004., ili Ukrajini 2002.). Stoga su čitatelji pozivaju da nabave Dva Svjedoka i pažljivo ga čitaju paralelno sa značenjima Papina posjeta Istanbulu.

Na naslovnici se nalazi fragment mozaika Krist Pantokrator iz carigradske Aje Sofije, koju je nedavno posjetio Benedikt XVI., prihvativši je kao “muzej”, a ne crkvu, a doživljaj koje je na poseban način opsian u Dva Svjedoka. Neka nas 2007. prati bjelina: brojevi će biti bijeli. 

U prilozima o odnosu Katolička crkva (Papa) – Židovi – nacizam, konkretno u tekstu prof. Martina Gilberta, imamo više nego zanimljiv podatak uzet iz knjige sestre Margherite Marchione: nakon nacističke naredbe o deportaciji Židova i Rimu (16. listopada 1943.), Papa Pio XII., doznavši to, odmah protestira, preko svojeg državnog tajnika kod njemačkog ambasadora u Vatikanu, Ernesta von Weizsackera. Pod utjecajem tog protesta, Weizsacker je naredio da se uhićenja zaustave. Bilo je to dovoljno da oko 4/5 rimskih Židova nađe utočište u različitim samostanima i mjestima povezanim s Papom. Ambasador Weizsacker se pri tome, u tom od medija prešućenom svojem činu, nije više oslanjao na to “što će reći Hitler?” – nego što je rekla “druga strana” (Bog) – kao što smo u recentno vrijeme mogli vidjeti da je sudac Vrhovnog Suda u Zagrebu poslušao nekolicinu biskupa i akademika, spasivši generala koji nas je branio prije petnaestak godina od sigurne smrti (čitaj u dnevniku urednikovom – Između državnog terorizma i bajke djetinjstva). Ova paralela ima smisla, po našem mišljenju, jer u oba slučaja se radi o odluci jednog službenika visoke institucije da Božji glas sluša prije nego (prikriveni) totalitaritam. Na stranu to što nas je Dubravko Horvatić bio opomenuo kako Hrvati nisu gonili i ubijali Židove sve do 1943. kada u zagreb dolazi Himmler, i to naređuje (čitaj u eseju “Finkelstein–Garaudy–Horvatić, ili: Kako izgubiti sve da bi se stekla Istina”, str. ).

Ali u svemu tome ima još jedna paralela. Sve optužbe protiv Pia XII. kao “suradnika” nacista imaju središte širenja u Washingtonu. U ovom broju vidimo da je čak nesretni nekdašnji nadbiskup Milingo vrhunac svoje kalvarije doživio u Washingtonu (čitati na str. , Andrew Rabel: Rujansko iznenađenje - nadbiskup Milingo izronio u Washingtonu). Te i takve činjenice izoštravaju naš duhovni pogled na globalna strujanja i lučenja duhova, pa nam se čudo koje se zbilo rano izjutra, 3. listopada 2003. godine u kapeli Presvetog Sakramenta u nacionalnom svetištu Plave vojske u Washingtonu – čini znakom vremena. Tada je naime izgorjela u požaru cijela kapela i “jedini predmet koji je ostao neoštećen je unikatni Tabernakul, izrađen u obliku Anđela mir koji se 1916. godine u Fatimi tri puta ukazao Luciji, Franji i Jacinti”. (članak Ljepota uz pepela, str.  ) Ako je naime iz “središta slobodnog svijeta”, najmoćnijeg grada na svijetu (kako nazivaju Washington) moguće spasiti Istinu (katolicizam) onda bi to bilo u obličju “živućih tabernakula”. Bog treba naša srca kao živuće tabernakule, jer je to, u Velikoj nevolji konačnog iskušenja, njegova najveća dragocjenost, poradi koje je i Iskušenje dopustio.


Trijumf Dvaju Srdaca (XXIX.)

 (23.09.2006) - Uvod u listopadski broj Zlatnog pera

Vjerojatno nije slučajno da je se upad vojske Izraela na libanonski teritorij, druge polovice srpnja i prve polovice kolovoza ove godine, poklopio s našom židovsko-cionističkom temom, koja je počela travnja, a nastavila se srpnja mjeseca. Vanjski događaji su potvrdili naše nutarnje slutnje.

U ovom broju tako možemo pratiti upravo nutarnji smisao toga rata, iščitavajući znakove vremena, lučeći duhove, i stvarajući onaj red u glavi koji je zapravo najveći dar kojeg ZP želi darovati svojim vjernim čitateljima, kako se približava deseta godišnjica izlaženja, 15. travnja 2008. Od samog početka, 1998., je ZP istaknulo svoj apostolat prema Pravoslavlju, i na tome ustraje do danas, usredotočujući se posebno u posljednje vrijeme na Carigradski patrijarhat, Atos, osobnosti kakve su episkop Hilarion Alfejev, tvorac ideje pravoslavne-katoličke alijanse, ili kakvu predstavlje profesor iz Lavova Antoine Arjakovski, pravoslavac koji štuje katoličke svece, i ostali...No, pratili smo i Židove, njihovu otajstvenu ulogu u Europi i čovječanstvu, u procesu Sjedinjenja, i tek smo od dvobroja 30/31 snažnije ušli u ono što kardinal Kasper zove «novom teologijom Židovstva nakon Auschwitza». Tako zasigurno u ovome broju Papina propovijed u Auschwitzu predstavlja za nas potrebu dubokog proučavanja, ne samo zato što želimo jedinstvo Europe kao Trijumf Dvaju Srdaca nakon Holokausta, nego i što nam je vlastiti hrvatski, nacionalni bitak ugrožen tumačenjima Jasenovca, i drugih fenomena iz 12-godišnjeg perioda vladavine nacizma...

Razgovor s o. Aleksandrom Menom preveden za ovaj broj nam otkriva dubinu odnosa Pravoslavlja i Židovstva, i vrlo je važan, konačno i stoga što nam je prethodne tri godine o. Men predstavljao «vezu» s Rusijom...I u samoj Rusiji je, kako možemo čitati u ovom broju, takav svećenik bio gonjen anonimnim listićima, što Yves Hamant tumači ovako: “Ako bi se netko ponašao različito od drugih, ako bi javno iskazivao duh neovisnosti, činilo bi se da ta osoba razbija solidarnost kolektiva u njegovoj potčinjenosti sustavu” Kao što se vidi, slobodna i kreativna osobnost uvijek je bila opasna, pa je i remetila lažni mir u životarenju činovničke crkvene svakodnevice.

Ljetni rat na teritoriju Libanona nas je u tom smislu poučio, i svakako držimo da će čitatelji iz razgovora s Markom Franciškovićem povodom izlaska Hrvatske knjige opstanka (potom i čitajući i samu knjigu od 800 stranica), steći jedno sustavno poznavanje uzroka Zla, kao i otvoriti puteve spasa za Hrvatsku u svim sektorima društvenog, nacionalnog i državnog života.

Kako se približava spomenuta deseta obljetnica ZP-a, a imamo cijelu 2007. godinu kao pripremu, možemo zapaziti taj preljepi proces bilježen na stranicama našeg časopisa: ujedinjenje hrvatskih intelektualaca, umjetnika, vjernika u višoj ideji hrvatskoga poslanja.

«Junaci našeg vremena», poput dra Marka Veselice postaju naši prijatelji, a povodom onog govora koji je dr. Tomac iznio o Dva Svjedoka, a što je preneseno u cijelosti u prošlom broju, možemo citirati što je gruzijski predsjednik Chevarnadze izjavio pred Carigradskim patrijarhom Bartolomejom I., prigodom njegove posjete Gruziji: “Staljin je počeo ne teološkom studiju samo da postane komunist, izjavljujući da Bog ne postoji. Ja sam bio komunist, i postao sam Kršćanin.” To vrijedi i za dra Tomca, i za dra Veselicu.

Bitna osobina našeg vremena jest i postavljanje laži na pijedestal, na kojem je prije sjedila Istina. Zato je trebalo dati za pravo Judi i njegovoj izdaji Isusa, teološki opravdati Judu, o čemu povodom pojave Judina evanđelja piše Anthony Valle: “Otuda postaje razumljivim zašto bi gnostički tekst isticao Judu za pomaganje Isusu da skine svoju lažnu kožu, to će reći, da oslobodi svoj istinski nutarnji ja od tjelesnog zatvora i konačno od kozmičkog gulaga ovoga svijeta.”

I, nadalje: “…gnostički inspirirano Judino evanđelje pretapa izdaju iz zlonamjernog u moralno vrli čin. Ustvari, zlo sredstvo može biti upotrebljeno za dobar svršetak. Netko bi mogao zadrhtati misleći o posljedicama, ako jedna tako konzekventna moralnost ikada postane normativni modus operandi moralnog odlučivanja-djelovanja danas. Staljin je opet pred vratima.”

O tome moramo misliti pred prizorima rata u Libanonu, i uopće događanjima u Svetoj zemlji od 1947. (kada je nastala država Izrael) do danas. Nastojali smo ovim brojem posijati fotografije tih eksplodiralih bombi i dimnih zavjesa, koje su od Grada Mira i Pomirenja, Jeruzalema kakav bi trebao biti, stvorili grad mržnje i podjele. Samo ono što su govorili ortodoksni židovski Rabiji, poput Elchonona Wassermana, može nam rasvjetlili duhovnu pozadinu tih prizora.

Piše pater Sigl, apostol slike amsterdamske Marije, Majke svih nacija: “U sljedećim porukama Majka potom ulazi sve detaljnije u pojedinosti svoje SLIKE, na kojoj se pokazuje kao mlada Židovka, dakle točno onako kako je tada živjela u Palestini.” Marija je dakle cijeli svijet, sve nacije, htjela povezati kao Židovka.

Ovim su brojem posijane fotografije s pripadajućim tekstom, koji prate genezu zbivanja šezdesetih godina na Bliskom istoku, s državom Izrael kao protagonistom, i sa Šestodnevnim ratom srpnja 1967., kojeg je Izrael dobio u srazu sa susjednim arapskim zemljama. Poslužili smo se time iz dokumentirane knjige Mordecai Naora The Twentieth Centuri in Eretz Osrael (Dvadeseto stoljeće u Eretz Izraelu), ne samo kako bismo uputili na paralelu s upadom Izraelaca na libanonski teritorij 2006., nego i da bismo još dublje, simultano, ušli u našu temu, dijakronijski i sinkronijski. U sljedećim se brojevima želimo prošetati našom židovskom temom duž cijelog dvadesetog stoljeća, postigavši naš konačni cilj: potpuno razumijevanje globalnih događaja sa Židovima u središtu.

 

Izložba Tatjane Malešević u galeriji Franjevačkog samostana u Osijeku

(06.06.2006)

Tatjana Malešević, zagrebačka slikarica (rođena 1964. godine), od roditelja akademskih slikara (Duška i Maje Dolenčić - Malešević), diplomirala na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora Đure Sedera (1987.), do danas s desetak samostalnih izložbi, i 15 skupnih, – izlaže svoj ciklus crteža novije faze iz godine 2005., u Galeriji Franjevačkog samostana u Osijeku (otvorenje srijeda, 24. svibnja u 12 sati).

(opširnije)

 

Obitelj Božanskog milosrđa

Apostolat u Švicarskoj i Njemačkoj

Nakon izlaska romana Dva Svjedoka, urednik je odmah krenuo na apostolsko putovanje po Švicarskoj i Njemačkoj, u širokom rasponu od Juga do Sjevera, i natrag (0d 3. do 15. ožujka 2006.). To nije slučajno, jer Prvi Svjedok (Papa Benedikt X VI.), potječe iz Njemačke, a u ovom broju, u rubrici Papa Svjedok, imamo esej Prof. Klausa Bergera Njemački trenutak Crkve? - upravo o odnosu Papine osobnosti, te njemačkog kulturološkog i crkvenog nasljeđa.

(opširnije)