KAKO JE NASTALO ZLATNO PERO

4. rujna. Kako je nastalo Zlatno pero (Važna ispovijed čitateljima ZP-a nakon 50-tog broja)

Došao je veliki trenutak, konačno. Nakon 50-tog broja našeg časopisa, došao je konačno trenutak da, makar ukratko, čitateljima otkrijem trenutak začeća Zlatnog pera.

To je točno: ime Zlatno pero, dakle Pero, simbol književnika, koje je Zlatno – dao je časopisu sám Isus, a ne ja, Bogdan Malešević.

Zbilo se to ovako:

Prvi broj Zlatnog pera, tromjesečnika za Crkvu Jednu i za odnos vjere i kulture, izašao je iz tiska sredinom travnja godine 1998., nakon što su već izašla prva izdanja biblioteke Dvaju Srdaca. Svi su mislili da sam nosilac ideje časopisa ja, no ja sam bio samo izvršitelj. Nosilac ideje bio je Isus.

Trenutno nemam vremena da tražim po arhivu svoje dnevnike i spise, pa ne mogu točno sada reći da li je to bilo mjesec, dva, ili više, prije travnja 1998., kada sam otišao na kavu i kolače u caffe-slastičarnicu u Vlaškoj ulici u Zagrebu, nedaleko Petrove crkve, s Ninom, djevojkom koja je studirala na Likovnoj akademiji, i koja je nekoć bila učenica mojeg oca u Školi za primjenjenu umjetnost i dizajn.

Ne sjećam se o čemu smo razgovarali, Nina je duhovno proizašla iz međugorskih molitvenih karizmatičkih zajednica, a govorilo se da ima dar “govora u jezicima” (u ono vrijeme na to nisam obraćao pažnju, uvijek sam bio i ostao samo književnik, umjetnik, intelektualac, iako se i meni jednom desila tzv. ‘nutarnja lokucija’, u hotelu Westin u Zagrebu, što sam bio opisao). Bio sam književnik, pisao sam u međugorskom Glasu mira, i nisam zalazio u te mističke fenomene. To nije bila moja domena. No, kada smo Nina i ja završili razgovor, dakle posrkali kapučina i pojeli kolače, što sam potom platio konobaru, pomolili smo se kao uvijek nakon jela, te se podigli da izađemo iz slastičarnice. (Danas na tom mjestu više nije caffe-slastičarnica nego prodavaonica muzičkih instrumenata, gitara i ostalog; ako nekoga zanima može posjetiti, jer Zlatno pero se rodilo upravo tu.)

No, baš kada sam želio krenuti od stola gdje smo sjedili, Nina je iznenada počela govoriti na nekom stranom jeziku, vrlo brzo. Bio je to hebrejski. Iznenadio sam se. Iznenadio sam se još više kada mi je ona užurbano rekla na hrvatskom:

“Bogdane, brzo, brzo, uzmi papir i pisaljku i piši. Prevodim s hebrejskog. Govori ti Isus.”

Je li ona poblesavila?, pomislio sam, no svejedno, skeptičan i zbunjen, zgrabih iz torbe papir i kemijsku olovku. Prva rečenica koju mi je “Isus rekao” glasila je ovako:

“Utemeljit ćeš časopis koji će se zvati Zlatno pero.

Protrnuo sam začuđen. Pogledao sam Ninu, koja međutim nije bila pri sebi. Netko je drugi govorio kroz nju, nije znala što govori. Čas bi rekla rečenicu na hebrejskom, potom odmah prevađala, fluidno, brzo. Ja sam jedva stigao u sljedećih deset-petnaest minuta koliko je to trajalo sve zapisati, i to zahvaljujući hebrejskim intervalima između “prijevoda”. Dobro da sam imao dovoljno papira.

“Isus” je govorio dugo. U svojem arhivu imam spremljen cijeli taj govor upućen meni. Sada bi trebalo da ga nađem, ali za to nemam strpljenja. Sigurno je samo da je prva rečenica glasila “Utemeljit ćeš časopis koji će se zvati Zlatno pero” (prvi sam puta tada čuo to ime, i protrnuo), a potom je druga rečenica objašnjavala zašto Zlatno pero. Jer je Pero simbol književnika, a Zlatno je simbol onog pisanja kojeg sam Isus traži od književnika, pisanja u Duhu Svetom. Potom je “Isus” vrlo dugo govorio što će u tom budućem časopisu biti: koje teme, koje rubrike… Sjećam se da je bio spomenut don Gobbi, objave Marije, Isusove majke, na cijeloj planeti, povezanost raznih umjetnosti i vjere, ekumenizam, etc.

Dok je to trajalo, dakle govor na hebrejskom i prijevod, sve više se moj duh dizao prema gore, i bio sam sve oduševljeniji, ushićeniji, bivajući svjestan da Nina, iako je bila darovita i pametna, studirala je umjetnost, ovako nešto ipak ne bi mogla izmisliti nikada. Bilo je to naprosto nadljudski genijalno. Kao da je Netko govorio iz mene. Mogao je to biti ili Isus, ili – Sotona. Ali zašto bi govorio sotona?

Nisam imao vremena da lučim duhove, kada je govor završio, sjedio sam gledajući Ninu u čudu, i bio sam ponesen, u nebu. Oduševljen. Nina je sjedila i bez riječi buljila u prazno. I meni i njoj je bilo jasno da je Netko treći govorio, da Netko treći bio među nama, ali tko?

Tako smo neko vrijeme sjedili i šutjeli, ne znam tko je prvi progovorio. Ona je izustila tiho: “Ovo sve mi se čini suviše veliko…

Ja sam pak dodao sa smješkom: “A tko će to financirati? Isus nije rekao tko će dati novac za časopis.”

Podigli smo se, i krenuli van, prešavši Vlašku kraj semafora…

To je bilo to.

Sada ću reći nešto o svojem duhovnom stanju u onom trenutku kada se to zbilo. Već sam bio dakle utemeljio biblioteku Dvaju Srdaca (kako se to zbilo naširoko ću opisati u svojoj skorašnjoj autobiografiji Povijest duše), ali časopis nisam imao niti u ideji. Zapravo, kao književnik (kao čovjek koji je briljantno magistrirao na Filozofskom i odbio doktorat, koji je objavio već mnogo knjiga, i imao iza sebe mnogo objavljenih radova), a imao sam onda 37 godina, kao moj otac kada je pokrenuo LL – ja časopisa pokrenuti nisam želio. Još kada je gospodin Čermak 1989. financirao moju prvu knjigu, kao i knjigu Dubravka Horvatića u biblioteci Čermak – želio nam je dati novac i za novi časopis. Ali Horvatić nije htio, rekavši da je “knjiga trajnija”. I ja sam mislio da je “knjiga trajnija” od časopisa, i još nešto. Svaki puta kada bi mi odnekud došla misao da pokrenem časopis (a nisam znao odakle mi je došla), imao bih spreman odgovor iz pera Antonina Artauda: “Časopisa ima onoliko koliko ima i načina mišljenja. A nijedan (način mišljenja) nije pravi.

Ipak, mislio sam sada, kada sam u slastičarnici primio objavu od “Isusa” da pokrenem Zlatno pero: Zar način mišljenja Isusa Krista nije pravi?

Prvi puta u svojem životu, kao književnik, susreo sam se s ludom idejom, koja nije došla od mene: da, preko mene, sam Isus pokrene časopis, jer Njegova manira mišljenja (treba steći Kristovu misao, govorio je Berđajev!) ne može biti kriva, nikako.

Steći Kristovu misao!

Nisam to prvi ja rekao, nego Berđajev, ali tko može tvrditi da ju je stekao?!

Zar je moguće da mi je progovorio Isus (šest godina nakon obraćenja na grobu Ivana Merza, ‘91.) i da me On drži, kao književnika, vrijednim da prenosim “njegovu misao”: Zar sam stekao “Kristovu misao”?

Protrnuo sam, jer sam bio svjestan da će me ljudi zgaziti, da će me strahovito napadati i ponižavati kada bih to javno rekao. Kleveta i napada ljudi, pogotovo akademskih, se nisam bojao, jer sam kao intelektualac bio jak, i jači od njih. No bojao sam se laži u vlastitom umu glede izabranosti da prenosim Isusovu misao (!). Boga sam se bojao. I ja sada ovo prvi puta javno govorim, jer sam svjestan što znači iza sebe imati 50 brojeva Zlatnog pera!

Ali, danas, evo rujna 2010., ja sam siguran da je ono Isusovo javljanje meni, s rečenicom “pokrenut ćeš časopis koji će se zvati Zlatno pero” – najuže povezano s mojom prkosnom i tvrdoglavom, pa i hrabrom osobnošću, koja je u mladićkim godinama odbila doktorat na Filozofskom fakultetu, i koja u ime Istine, i onoga što je u meni (ne izvan mene, pa bilo koliko hoćeš blještavo), nije željela dušu prodavati poradi napredovanja na akademskim ljestvicama (gdje je ova politiziranost dovela primjerice Sanadera, i neke druge, tek ćemo vidjeti kada ne budemo na ovoj zemlji).

Drugim riječima, ja nisam bio nalik Sanaderu, koji je kao što znamo na Filozofskom, doktorirao. (Ne želim, poput farizeja, reći, “hvala Bogu da mu nisam nalik”, jer znam vlastite slabosti, i nemam visoko mišljenje o sebi, no poradi i te istine o vlastitom ništavilu, ipak dušu nisam mogao prodati.)

Danas sam siguran da se Isusu sviđalo što sam odbio doktorat, i što sam odlučio živjeti za istinu. Isus me je potom privinuo sebi, i dao mi 10. ožujka ’91., na grobu Ivana Merza, na dan smrti mojeg djeda Mirka, čas obraćenja i povratka učenju bake Irme Stolcer: Srce Isusovo.

I potom ‘98., Isus će mi reći: Pokrenut ćeš časopis Zlatno pero (tada mi je rekao, koliko se sjećam, da ću pokrenuti preko časopisa i novi teatar koji će služiti Njegovom Srcu; ako sam krivo rekao ispravit ću kada u arhivu nađem taj dokument.)

Potom, jedan dio svećenika i biskupa će odmah prepoznati da preko Zlatnog pera govori Isus. Primjerice veliki nadbiskup Franić, kojemu je ispovjednikom bio pater Vlašić, reči će mi: “Siguran sam da vas je na ovo mjesto u Crkvi postavio Bog: da povedete, da budete jedan snažni faktor…”

Kako sam reagirao nakon što mi je Nina s hebrejskog prevela “Isusov” govor?

Otišao sam u Malešnicu (istočni dio Zagreba) Slavku, koji je onda već prelomio i grafički uredio knjige poput Faustinina Dnevnika, oca Pia, ili Međugorje:misiju Weynea Weiblea, te mu u šali, u njegovom stanu, ovako rekao:

“Slavko, što kažete da vi i ja pokrenemo jedan časopis?”

Mislio sam da će on mahnuti rukom, i to zaista shvatiti kao šalu.

“A kako će se zvati?”, pitao je on.

“Zlatno pero”, ispalio sam, i dao mu fotokopiju onog Evanđelista koji se nalazi u logotipu Zlatnog pera: Evanđelista koji sagnut piše Evanđelje s perom u ruci.

Ajdemo na posao”, ispalio je Slavko, sjeo za kompjutor, i počeo rad.

Uskoro, vrlo brzo složili smo prvi broj.

“Bome dobar časopis”, komentirao je Slavko, vidjevši materijal kojeg sam donio.

Početkom travnja ’98. prvi broj ZP-a bio je gotov, i predan u tisak u tiražu od 700 primjeraka, dok je moj otac dolazio mojoj majci s paničnim riječima: “On je lud, totalno lud, upropastit će nas financijski!” (Sjećao se kako su komunisti ukinuli njegov LL, no nije znao da ja već poznajem kojim su mastima namazani svi oni, i političari, i ljudi u crkvi, i masoni, i katolici…Zanimao me samo Isus. Nitko više, na misi sam Isusu prikazivao svaku riječ, svaki zarez novog časopisa.)

No, kada sam donio pakete prvog broja Zlatnog pera kući, otac je listao, šutio, dugo šutio, komentiravši potom oduševljeno, vjerojatno se sjećajući i LL: “Ovako nešto Crkva nije nikada imala!” (Nije bio jedini koji je to rekao, nakon 1. broja. Mi Maleševići poradi Zlatnog pera nismo financijski propali sve do danas, iako borba za otplaćivanje svakog broja traje do danas.)

Na “tržištu” ZP se prvi puta pojavilo na prvu subotu, dan Gospina Srca, na Cenakulu na Jordanovcu. Nakon Sv. mise i Cenakula izlazim iz crkve, a jedna meni onda nepoznata gospođa s razdaljine od oko 20 metara, noseći 1. broj ZP-a pod miškom, viče prema meni:

“Gospodine Maleševiću, gospodine Maleševiću, za ovo Zlatno pero inspirirala vas je sama Gospa!” (Bila je to gđa Mirjana Knitl iz Bjelovara, koja dan danas plaća ZP i još je više njime oduševljena nego travnja ’98.)

Bila je jako oduševljena. Uskoro, ZP je bilo prodano, tiraž će se popeti nakon prvih brojeva na tisuću.

Širenje ZP-a je bilo munjevito, u prvim godinama, ’98., ‘99., ‘2000., 2001., 2002., može se govoriti kao o slavnom periodu časopisa, koji je izazivao oduševljenje u domovini i dijaspori, proširivši se do Njemačke, Australije….Prva prezentacija bijaše u dvorani Tribina grada Zagreba, s Rajkom Bundalom, u ispunjenoj dvorani. Dvorane diljem Hrvatske bile su ispunjene nadalje, u Splitu ’99. oko 200 ljudi.

U tim prvim godinama, kao što je Isus rekao preko Nine, bile su stvorene sve zamišljene stvari: novi kršćanski teastar 2001., ekumenski susret u Sarajevu 2000., molitvene zajednice Božanskog milosrđa 2000., likovne izložbe, nove knjige u biblioteci Dvaju Srdaca (Kristina Gallagher, etc.), europska putovanja na Istok (Moskva, Ukrajina…).

Bilo je to doista slavno vrijeme ZP-a, što je Isus dopustio, kako bi mi dao krila (da sam onda doživio progon, vjerojatno bih prekinuo; ovako sam se uvjerio koji genij i snaga stoje iza časopisa, i nijedan à posteriori progon, kao onaj u Splitu, nije imao šanse svojom liliputanskom pakošću i farizejstvom uništiti nešto tako jako kao ZP). No i ja i Isus smo znali da nas i u tim slavnim vremenima neki mrze. I sve je to prsnulo nakon “plavih svećenika” koji su iskorišteni da od 2003. do 2010., do danas, ZP trpi veliki i strašni progon. Ali, Isus je znao da nakon što mi prvih godina puše u jedra, i pokaže mi da uz Njegovu pomoć i pomoć njegovih svetaca (otac Pio!) možemo financirati takav časopis, jer to je Njegov časopis doista, časopis Dvaju Srdaca – da ću se znati nositi i sa strašnim progonom, posljedica čega će biti i smrt mojeg oca (uopće ne znam kako sam to preživio) i načeto moje zdravlje.

Isus je vjerojatno znao moju tvrdoglavost, onu istu koja je 1986., odbila doktorat da bi živjela kao slobodni književnik radi Istine. Dao mi je do znanja da takve tipove voli, samo ih treba usmjeriti. A usmjerio me je preko ZP-a, u tromjesečnom ritmu.

Od ’98., ZP je moj život, moj sustav rada i molitve i patnje, i uzleta, moj životni ritam, moj slatki križ, koji je promijenio cijeli moj život. ZP je temelj mojega života. Pred dovršenje svakog broja, na Sv. misi velim: “Evo ti Isuse novog broja, prikazujem ti svaku riječ, svaki zarez, svaku rečenicu, svaku ranu svojeg srca, umor mojeg tijela…Ako nije Tebi po volji, daj mi znak, korigiraj…”

I Isus je to činio, a od mene je tražio strašne stvari, otkrivanje najdubljih legla zla ne samo u društvu, nego u crkvi samoj. I tu smo opet na Newmanu.

Mnogi to nisu shvatili, te je ona mržnja koja se na mene sručila anonimnim letcima autoriziranim s porte Gospe od Zdravlja (a koje je napisao tamošnji svećenik, koji je poslije premješten), zapravo je bila mržnja na Isusovu strategiju da takva poslanja daje ljudima kakav sam bio ja, koji nisu svećenici, koji su se u ime nečega ili nekoga usudili odbiti doktorat i reći “ne” cijeloj naciji, cijelom društvu, pa i polovici crkve, ako nisu u Istini. A takav je bio Newman, i zato sam napisao dramu o njemu, 14 godina prije nego ga je Papa beatificirao usred one Nacije koju najviše dovodim u pitanje poradi njezine laži: Engleske.

Konačno, anonimni letci bili su velik blagoslov za mene, dakako, jer su i o. Aleksandar Men, i Solovljev, i Newman, njima bili izloženi u Rusiji, Engleskoj, kao ja u Hrvatskoj.

Danas, ja se suprotstavljam cijeloj Hrvatskoj, govoreći joj jasno da je na krivom putu.

A početak svega ovoga treba tražiti u mojem djetinjstvu, u djelovanju one kojoj smo jučer bili na Sv. misi. Baka Irma Stolcer, i Srce Isusovo.

***

Sada čitatelji ZP-a znaju kako je počelo. Kako će završiti, ne znamo. Izvjesno je samo pojačanje progona, i nakon njega veliki Trijumf Dvaju Srdaca, za kojeg živim.

Pokojni čitatelji ZP-a, Zlatko Rihtarić iz Varaždina, Branimir Bošnjak iz Mostara, prvi pretplatnik Bartol Babić iz Šestanovca, nedavno preminuli Josip Zebić iz Josipovca kraj Osijeka, glumica Ivana Jelić, nadbiskup Franić, biskup Marijan Oblak, otac Josip Šverer i Šešo, rapski župnik Josip, sve do patra Vlašića – sada su naši zagovornici u kraljevstvu Dvaju Srdaca da dođeno do kraja, kada će Nebo i zemlja biti spojeni. Oni sada vide da je ZP Isusovo, i mole za nas, iako vide i sve moje slabosti u tijelu, na ovoj zemlji. No, ZP nije nastalo iz mojih slabosti, nego darova koje mi je Bog dao.

Život poslije smrti postoji, oni žive s nama, jer to je prava Crkva – oni nas gledaju s Neba, dok vojujemo ovdje dolje. Ne zaboravite mojeg oca Duška, vjerni čitatelji, jer bez njegove pomoći ZP-a ne bi bilo, a i sam Isus je to znao. Molite se njemu…

I još samo jedna stvar: sigurno se pitate o tim mističnim doživljajima koji su popratili gotovo svako moje književno djelo. Ima ih koji govore o meni kao književniku mistiku. Ustvari ja sam književnik veliko sumnjalo, koji bi čak sumnjao u vlastita djela, da mu Bog ne daje upuststva i znakove.

Tako sam gore opisao kako sam u Međugorju mjesec dana nakon napisane drame o engleskim mučenicima od Tima Buresha dobio krunicu engleskog mučenika, koju je njemu samome predao njegov Anđeo. A bilo je takvih mističkih doživljaja prigodom stvaranja svakog mojeg djela, zvalo se ono Mala Terezija, Dva Svjedoka, ili ovaj posljednji roman Cvijet bola, koji ne bi bio ni dovršen da Bog nije intervenirao zapanjujuće…No, to ću opisati, ako želite, drugom prigodom.