UVODNIK

 

Podsjećanje na žutilo

25 godina nakon pada Zida

Adieu donc, ô Roi que j’ai servi, image de Dieu!

Georges Coûfontaine u drami Talac.

 

Dne 3. listopada 1990. smo mogli slaviti dan njemačkog jedinstva. Bijaše to trijumf slobode.”

Helmuth Kohl

Znamo to već petnaestak godina, poručeno nam je preko Kristine Gallagher: 25 je mistički broj Dvaju Srdacâ. Urednik je stigao u Berlin na datum 9. studenog 2014. – 25-tu godišnjicu pada Zida koji je odvajao Istok od Zapada Europe. Turneja kroz Austriju – Njemačku – Švicarsku trajala je točno 25 dana. Te su zemlje posvećene Dvama Srcima.

Ono što je novo u ovom broju jesu prilozi koji prate urednikovu Turneju počev od Beča 3. studenog do Züricha i Buchsa, 28. studenog 2014., skoro cijeli studeni. Turneja nazvana Zasadih Svoj Vinograd sljedeći je korak, ili sljedeća stepenica u mozaiku projekta Fatima-Europa 2017., a što je počelo izložbom u Rimu, svibnja 2013.

Reminiscencije na ovu turneju iz urednikova pera mogu se čitati u poznatoj rubrici Vijesti-Reportaže, ali njezini odbljesci su u prilogu o pjesniku Nikoli Šopu iz pera njegovoga unuka Stjepana Adriana Koštrea (Kostréa), koji je urednika primio u Berlinu (U svakom filmu najbolji je kraj - moje djetinjstvo uz pjesnika Nikolu Šopa) – kao i u prevedenom fragmentu iz najnovije knjige njemačkog političara Helmuta Kohla, što urednik donosi sa spomenute turneje: Pad Zida i ponovno ujedinjenje – stvaranje i dar. Radi se upravo o temi 25-te obljetnice pada Berlinskog zida i ujedinjenja Njemačke potom. Treba ovome dodati početak životopisa švicarskog svetca i zaštitnika, brata Klausa iz Flüea iz pera K. Vokingera, staro izdanje koje urednik donosi iz Švicarske.

U reportaži (koja je stvari fenomenologija odnosa prema Njemačkoj, potom Austriji i Švicarskoj) urednik opisuje posjet/hodočašće romaničkoj katedrali Speyera (južno od Mannheima) s ciljem poklonstva njemačkim carevima (Sveto Rimsko carstvo) i molitve na njihovim grobovima u kripti, ispod zemlje. Fenomenologija tog  poklonstva kraljevima iščitava se iz riječi Claudelovog rojalista Georgesa de Coûfontainea u 2. prizoru III. čina Talca, koje su na samoj granici izdržljivosti. Kako je to kada dželat/ubojica, sin vračare, bude introniziran umjesto Kralja pomazanog svetim uljem, koji je slika Božja? Živimo ta vremena, a Claudel je zato onoliko genij koliko su hrvatska i europska kazališta sramna pozornica demo(n)kracije.

Između našeg vremena i Srednjeg vijeka postoji velika razlika, odlično je pokazuje Hilaire Belloc u Križarima. Nećemo doći do Kraljevstva sve dok budemo varali (globalno) sebe same i druge. O toj, nekoj vrsti šizofrenije, kao da nešto govori i Satenska cipelica (monolog SJENE rascjepljene na dva dijela), dok nas Drugi prizor dramatizacije Odjela za rak nastavlja uranjati u dubinu komunističke/crvene stvarnosti. U poglavlju kojeg smo sada preveli iz romana Malachi Martina, Slavenski se Papa lukavstvom pokušava izboriti da pripadnici Novog Svjetskog poretka po svome ne iskroje Bosnu i Hercegovinu.

Potajno se u ovaj broj ušuljala najnovija knjiga dra Zdravka Tomca o kojoj urednik piše u tekstu Zdravko Tomac od Prvog preko Drugog do - Crvenog Predsjednika – s kojom i polazi na turneju po Austriji/Njemačkoj/Švicarskoj.

Umro je dr. Branimir Lukšić, temeljno urednikovo prijateljstvo iz Splita, te njemu u čast ponovo tiskamo Zvijezde spasa. Evo nam opet u goste i Vinka Juzbašića s novim njegovim putopisom/hodočašćem: Varšava i Krakov: Tragom triju poljskih svetacâ. Otkrivalački urednikov feljton iz ‘96. Hrvatska mladost 20. stoljeća donosi sljedeća 2 nastavka, o dru Felixu Niedzilskom. Marianna Iafelice nam predstavlja sljedeće duhovno dijete Oca Pija:  Erminiju Gargani